Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2225/07 («Termoglas» d.o.o. Turbe)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2225/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2225/07, rješavajući apelaciju «Termoglasa» d.o.o. Turbe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Termoglasa» d.o.o. Turbe podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 485 od 15. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj Pž-110/04 od 30. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj Ps. 100/04 od 24. avgusta 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Termoglas» d.o.o. Turbe (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 485 od 15. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-110/04 od 30. decembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 100/04 od 24. avgusta 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps. 100/04 od 24. avgusta 2004. godine obavezan je apelant da tužitelju «Kristal» d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tužitelj) po osnovu duga isplati iznos od 25.121,37 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže označene u izreci presude, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj kao povjerilac podnio protiv apelanta kao dužnika prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu vjerodostojnih isprava-predmetnih računa u ukupnom iznosu od 25.121,37 KM. Sud je naveo da je donio Rješenje o izvršenju broj Ip. 105/03 od 20. marta 2003. godine na koje je apelant podnio prigovor, te je nakon toga postupak nastavljen po tužbi. Nadalje, Općinski sud je naveo da je u toku postupka izvršio uvid u sporazum o sravnjenju finansijskog stanja između tužitelja kao dobavljača i apelanta kao kupca od 7. maja 2001. godine u kojem je utvrđeno da stvarni dug apelanta prema tužitelju na taj dan iznosi 23.710,75 KM. Takođe, sud je naveo da je u tom sporazumu navedeno da su u prilogu sravnjenja dostavljene finansijske kartice apelanta i da je apelant prihvatio dug u navedenom iznosu, te da su taj dokumenat potpisali zakonski zastupnici tužitelja i apelanta sa važenjem od dana potpisivanja. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su parnične stranke imale dugogodišnju uspješnu poslovnu saradnju, kao i to da je prema apelantovoj narudžbenici tužitelj isporučio robu i ispostavio predmetne račune koje apelant nije platio tužitelju. Sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant u pretplati prema tužitelju u iznosu od 28.149,00 KM, za koji apelant tvrdi da je plaćen tužitelju od drugih lica, koja su njemu dugovala, ali da taj iznos nije ušao u sravnjenje finansijskog stanja, radi čega i nije platio predmetne račune.
3. U vezi sa apelantovim navodima, Općinski sud je naveo da je uvidom u sporazum o ustupanju potraživanja koji su zaključili 18. decembra 1997. godine apelant, GP «Bosna» Sarajevo i SUR «Kafe Fortuna» utvrđeno da je GP «Bosna» Sarajevo za koju je apelant izvodio određene radove umjesto isplate tih radova ustupila apelantu svoje potraživanje u visini od 28.149,00 KM koje je imala prema SUR «Kafe Fortuna». Takođe, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je SUR «Kafe Fortuna» navedeni iznos od 28.149,00 KM isplatila tužitelju. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza, kao i iskaza, vještaka finansijske struke Salema Hodžića, čijem nalazu je sud poklonio punu vjeru jer ga smatra objektivno urađenim i u skladu sa pravilima struke, utvrđeno da apelant nije u pretplati prema tužitelju u iznosu od 28.149,00 KM, već da je apelant u zabludi u vezi isplaćenog iznosa zbog pogrešnog vođenja knjigovodstvenih kartica. Naime, sud je naveo da iz nalaza vještaka proizlazi da ukupan promet po osnovu nabavki robe od tužitelja za period od 1995. do 2001. godine iznosi 478,780,49 KM, a da ukupan promet uplata prema tužitelju za isti period iznosi 414.511,94 KM. U vezi s tim, sud je naveo da je po mišljenju vještaka cesija provedena, jer da nije došlo do umanjenja duga po cesiji u iznosu od 28.149,00 KM apelant bi dugovao tužitelju iznos od 64.268,55 KM kao razlike prometa između nabavki i uplata. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelant u obavezi da isplati tužitelju dug po predmetnim računima shodno čl. 262. i 516. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-110/04 od 30. decembra 2005. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primjenio materijalno pravo, te pravilno odlučio kada je obavezao apelanta da tužitelju na ime duga isplati iznos od 25.121,37 KM. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud za svoju odluku dao jasne, potpune i razumljive razloge, odnosno da je za svoj stav dao valjano obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je među parničnim strankama nesporno da du su uspješno poslovali u periodu od 1995. do 2001. godine, te da je tužitelj kao prodavac isporučio apelantu kao kupcu naručenu robu, a zatim ispostavio račune navedene u tužbi koje apelant nije platio niti je te račune reklamirao. Kantonalni sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelant u pretplati prema tužitelju u iznosu od 28.149,00 KM, iz kojeg razloga, prema apelantovim navodima nije platio predmetne račune. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da na osnovu provedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Salema Hodžića, koji je prilikom vještačenja izvršio uvid u finansijsku dokumentaciju tužitelja i apelanta, proizlazi da po apelantovoj knjigovodstvenoj evidenciji apelantov dug prema tužitelju iznosi 36.119,55 KM, a da po tužiteljovoj knjigovodstvenoj evidenciji potraživanje tužitelja prema apelantu iznosi 34.121,45 KM. Kantonalni sud je naveo da je vještak prilikom razjašnjenja svog nalaza i mišljenja u vezi cesije istakao da je apelant u svojoj finasijskoj kartici umanjio svoje obaveze prema tužitelju za iznos od 28.149,00 KM prema sporazumu o ustupanju potraživanja, jer da to nije učinio apelantov dug prema tužitelju bi iznosio 64.268,55 KM. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije u pretplati prema tužitelju, te da je apelant dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos po predmetnim računima.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000 485 od 15. maja 2007. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizijski prigovori koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 156. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer se odnose na povrede postupka učinjene pred prvostepenim sudom. U odnosu na apelantove prigovore da drugostepeni sud nije zakonito, savjesno i brižljivo ispitao svaki žalbeni navod, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani, jer je drugostepeni sud, u smislu člana 231. Zakona o parničnom postupku, dužan ocijeniti samo one žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a što je u konkretnom slučaju i urađeno. Takođe, u pogledu apelantovih prigovora koji se odnose na stručnost nalaza vještaka, Vrhovni sud je naveo da ovi prigovori upućuju na povrede učinjene pred prvostepenim sudom, za koje je drugostepeni sud naveo razloge. Vrhovni sud je naveo da ostali apelantovi prigovori ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u vezi postojanja cesije i načina knjiženja uplata, a da se zbog tih prigovora, u smislu člana 240. ZPP, revizija ne može izjaviti.
6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor koji se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi proizlazi da su tužitelj i apelant u periodu od 1995. do 2001. godine imali poslovnu saradnju na način da je apelant nabavljao robu od tužitelja, ta da apelant nije platio predmetne račune u iznosu od 25.121,37 KM. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da su apelant i tužitelj 7. maja 2001. godine izvršili sravnjavanje svojih dugovanja na iznos od 23.710,00 KM. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelant tvrdi da se ne radi o dugovanju već o pretplati tj. većem iznosu uplate nego što je tužitelj imao pravo, a da je sporazum potpisao u zabludi. Po mišljenju Vrhovnog suda, sporazum o sravnjavanju dugovanja predstavlja obligaciono-pravni odnos nastao sravnjavanjem finansijskog poslovanja apelanta i tužitelja u jednom određenom vremenskom periodu. Naime, Vrhovni sud je naveo da taj sporazum ima snagu priznanja dugovanja, te da su stoga apelantovi prigovori u tom smislu neosnovani. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao da je sporazum o sravnjavanju dugovanja potpisao u zabludi, te da stoga tu činjenicu ovaj sud nije mogao ocijeniti utvrđenom. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti ni apelantovu tvrdnju da se radi o nedopuštenim raspolaganjima tužitelja u smislu člana 3. stav 2. ZPP, budući da takvi prigovori u ovoj fazi postupka mogu biti relevantni samo za provođenje postupka drugih nadležnih organa za ocjenu zakonitosti rada pravnog subjekta. Vrhovni sud je naveo da iz naprijed navedenog proizlazi da apelant nije dokazao da je platio utvrđeno dugovanje u iznosu od 25.121,37 KM, te da su stoga nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su obavezali apelanta da plati navedeni dug.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, prije svega, ukazao na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 156. ZPP. Naime, apelant navodi da je odredbom člana 156. ZPP propisano da sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu. Međutim, apelant navodi da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dostavio nalaz i mišljenje vještaka dan prije zakazivanja ročišta, čime je spriječio apelanta i njegovog punomoćnika da raspravljaju pred sudom. U vezi s tim, apelant navodi da se pravičnost suđenja ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline, te da je stoga je Vrhovni sud nezakonito postupio kada je odbio revizione prigovore koji su se odnosili na povredu odredaba parničnog postupka, samo zato što su učinjeni u prvostepenom postupku. Apelant navodi da je jedno od osnovnih načela parničnog postupka i najvažniji od svih neformulisanih principa iz člana 6. Evropske konvencije da je sud obavezan osigurati poštovanje načela ravnopravnosti strana u postupku. S obzirom da mu je prvostepeni sud dostavio nalaz i mišljenje vještaka dan prije zakazanog ročišta, apelant smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno navedeno načelo, budući da je na taj način za tužitelja osvarena velika prednost, jer apelant nije bio u mogućnosti da razmotri ključni dokaz na kojem je zasnovana prvostepena presuda. Nadalje, apelant navodi da je Vrhovni sud odbio kao neosnovane prigovore koji se odnose na stručnost vještaka uz obrazloženje da takvi prigovori upućuju na povrede pred prvostepenim sudom za koje je drugostepeni sud dao razloge. U vezi s tim, apelant navodi da Vrhovni sud nije obrazložio koji su to razlozi koji su opredijelili drugostepeni sud da uprkos povredama u postupku pred prvostepenim sudom zaključi da nisu takvog značaja da presudu čine nezakonitom. Takođe, apelant navodi da je pogrešno i neprihvatljivo stajalište Vrhovnog suda da su apelantovi prigovori u vezi nedozvoljenog raspolaganja tužitelja u smislu člana 3. stav 2. ZPP relevantni samo za provođenje postupka drugih nadležnih organa za ocjenu zakonitosti rada pravnog subjekta. Naime, apelant navodi da je Vrhovni sud, u smislu navedene zakonske odredbe, trebao zaključiti da izdavanje fiktivne otpremnice znači ništavost ugovora bez osnova, budući da je tužitelj svoje potraživanje temeljio na fiktivnoj otpremnici.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, te zbog nepoštovanja načela ravnopravnosti strana. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, što se tiče apelantovih navoda da je u predmetnom postupku prekršeno načelo ravnopravnosti strana, Ustavni sud smatra da propust suda da apelantu dostavi nalaz i mišljenje vještaka osam dana prije zakazanog ročišta, kako to zakon propisuje, ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja principa ravnopranosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant dobio nalaz i mišljenje, te ako je smatrao da mu treba još vremena da se o tom nalazu izjasni, trebao je tražiti odlaganje ročišta, što nije učinio. Sama činjenica da apelant nije nalaz primio osam dana prije ročišta ne može stoga voditi kršenju principa ravnopravnosti strana u postupku, jer se ovaj princip štiti suštinu prava na pravično suđenje a ne puku formu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović