Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2563/07 (V. B.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2563/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2563/07, rješavajući apelaciju Veljka Babića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Babića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-U-07-000 026 od 29. avgusta 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Novi Grad broj 05-050-28-2939/00 od 24. oktobra 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Babić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, podnio je 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-U-07-000 026 od 29. avgusta 2007. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Novi Grad (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj 05-050-28-2939/00 od 24. oktobra 2001. godine.
2. Rješenjem Odsjeka broj 05-050-28-2939/00 od 24. oktobra 2001. godine utvrđeno je da je Senada Arnautović nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Novom Gradu, ulica Petra Pecije broj 2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da joj se predmetni stan vraća u posjed. Apelantu je, kao korisniku stana u to vrijeme, naloženo da napusti predmetni stan oslobođen od lica i stvari u roku od 15 dana. U obrazloženju rješenja Odsjek je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Senada Arnautović (u daljnjem tekstu: prijeratni NSP) zakoniti nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da joj pripada pravo na povrat tog stana u posjed shodno odredbama čl. 13, 14. i 34. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo RS) je donijelo Rješenje broj 05-050-01-
1191/01 od 6. novembra 2001. godine kojim je poništeno prvostepeno rješenje i odbijen je zahtjev prijeratnog NSP za povrat u posjed predmetnog stana kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Ministarstvo RS je navelo da je Odlukom Osnovnog suda udruženog rada broj Rs. I-293/90 od 25. septembra 1991. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada BiH broj Ž. 223/92 od 12. februara 1992. godine, poništena odluka broj 240/90 od 28. juna 1990. godine o dodjeli predmetnog stana na korištenje prijeratnom NSP. Ministarstvo RS je dalje navelo da je Radnički savjet preduzeća «Sana» Bosanski Novi donio odluku broj 1/92 od 20. marta 1992. godine kojom je apelantu dodijeljen predmetni stana na korištenje, te je naloženo prijeratnom NSP kao bespravnom korisniku da predmetni stan slobodan od lica i stvari preda apelantu. S obzirom da je u sudskom postupku poništena odluka o dodjeli stana prijeratnom NSP, a da je apelant, nakon što mu je dodijeljen stan na korištenje, zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana broj 211/92 od 9. septembra 1992. godine, Ministarstvo RS je zaključilo da je apelant zakoniti nosilac stanarskog prava, te da prijeratni NSP nema pravo na povrat tog stana u posjed.
4. Protiv drugostepenog rješenja prijeratni NSP je podnijela tužbu Vrhovnom sudu koji je Presudom broj U-1332/01 od 11. juna 2003. godine odbio tužbu kao neosnovanu.
5. Prijerani NSP je 7. avgusta 2003. godine podnijela prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) zbog nemogućnosti da vrati u posjed predmetni stan. Budući da je Dom prestao postojati 31. decembra 2003. godine, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu (u daljnjem tekstu: Komisija) je dobila mandat da odluči o predmetima podnesenim Domu. S obzirom da je Komisija prestala postojati 31. decembra 2006. godine, Ustavni sud je, prema Sporazumu koji je zaključen u januaru 2007. godine u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovinu, dobio mandat da odlučuje o predmetima podnesenim Domu do 31. decembra 2003. godine, a o kojima nije odlučila Komisija do 31. decembra 2006. godine.
6. U skladu s tim, Ustavni sud je usvojio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/14521 od 27. juna 2007. godine. Predmetnom odlukom Ustavni sud je utvrdio da je prijeratnom NSP u postupku povrata stana prekršeno pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je slijedom toga naložio Republici Srpskoj da preduzme sve potrebne korake da se prijeratni NSP vrati u posjed predmetnog stana, bez nerazumnog odlaganja, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke. U predmetnoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da prema relevantnim zakonskim odredbama tzv. «imovinskih zakona» i Aneksu 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opšti okvirni sporazum) sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate svojim kućama. Ustavni sud je dalje naveo da to pravo, inter alia, pripada kako nosiocima stanarskog prava, tako i članovima njihovog porodičnog domaćinstva (član 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), koji su imali ovaj status 30. aprila 1991. godine i bili u posjedu stana. S obzirom na to, Ustavni sud je naveo da činjenica da je prijeratni NSP napustila stan 14. jula 1992. na osnovu naloga davaoca stana na korištenje ne utiče na njen status izbjeglice i raseljenog lica, te da stoga ima pravo na povrat predmetnog stana u posjed.
7. Postupajući u skladu sa navedenom odlukom, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-
0-U-07-000 026 od 29. avgusta 2007. godine kojom je izmijenjena Presuda ovog suda broj U-1332/01 od 11. juna 2003. godine tako što je tužba uvažena, osporeni akt je poništen i predmetna upravna stvar riješena tako što je apelantova žalba protiv Rješenja Odsjeka broj 05-050-28-2939/00 od 24. oktobra 2001. godine odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je ova presuda donesena u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj CH/03/14521 od 27. juna 2007. godine kojom je utvrđeno da je prijeratnom NSP u postupku povrata stana u posjed prekršeno pravo na poštovanje doma iz člana 8. Evropske konvencije. Vrhovni sud je naveo da je u predmetnoj odluci Ustavni sud ukazao da polazna tačka pri odlučivanju o zahtjevima prijeratnih korisnika za povrat stana u posjed treba da bude faktičko stanje koje je bilo 30. aprila 1991. godine, te da činjenica da je prijeratni NSP napustila predmetni stan 14. jula 1992. godine na osnovu naloga davaoca stana na korištenje ne utiče na njen status izbjeglice i raseljenog lica. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je Ustavni sud u predmetnoj odluci istakao da ovakav zaključak Ustavnog suda ne prejudicira pitanje vezano za stanarsko pravo i samu «sudbinu» stana, što ustvari znači da se time ne isključuje pravo lica koje ima opravdan interes da, nakon što predmetni stan bude vraćen u posjed prijeratnom NSP, u odgovarajućem postupku traži njeno iseljenje iz predmetnog stana. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da su, u skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće. Takođe, Vrhovni sud se pozvao na član 74. stav 1. i 2. Pravila Ustavog suda prema kojem su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće i koje je svako fizičko i pravno lice dužno poštovati, te da su svi organi vlasti dužni, u okviru svojih nadležnosti utvrđenih ustavom i zakonom, dužni da provode odluke Ustavnog suda.
8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Odlukom Osnovnog suda udruženog rada broj Rs. I-293/90 od 25. septembra 1991. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada BiH broj Ž. 223/92 od 12. februara 1992. godine, poništena odluka o dodjeli predmetnog stana na korištenje prijeratnom NSP. Apelant navodi da je nakon toga predmetni stana dodijeljen njemu na korištenje, te da je zaključio ugovor o korištenju stana broj 211/92 od 9. septembra 1992. godine. S obzirom na navedeno, apelant smatra da je prijeratni NSP bespravni korisnik predmetnog stana, te da nema pravo na povrat u posjed tog stana. Pri tome, apelant navodi da je relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da nosilac stanarskog prava koji je stan napustio u periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine ima pravo da zahtijeva vraćanje tog stana u posjed. Po mišljenju apelanta, svrha navedene zakonske odredbe je da se zaštite zakoniti nosioci stanarskog prava, a ne oni koji to pravo nikada nisu stekli.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, Vrhovni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj CH/03/14521 od 27. juna 2007. godine, kojom je utvrđeno da je onemogućavanjem povratka ranijeg NSP u predmetni stan prekršeno njeno pravo na dom. Slijedom te odluke, Vrhovni sud je u ponovnom postupku utvrdio da prijeratni NSP ima pravo na povrat predmetnog stana u posjed budući da je 30. aprila 1991. godine bila nosilac stanarskog prava na tom stanu, shodno relevantnim odredbama tzv. «imovinskih zakona» i Aneksu 7 Opšeg okvirnog sporazuma. Ustavni sud zapaža da apelant i ne navodi da je u ponovljenom postupku na bilo koji način prekršen neki od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini kojem odgovara člana1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na dom i prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, kako je već u brojnim odlukama Ustavanog suda ukazano, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi npr., Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 937/07 od 16. jula 2009. godine, stav 13., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) , pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović