Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2887/07 (A. Š.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izuzetno materijalno osiguranje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o dopunskim pravima boraca - branitelja Bosne i Hercegovine · čl. 2
- Odluka o posebnim pravima nosilaca "Partizanske spomenice 1941" i članova njihovih porodica
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca - branitelja Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o dopunskim pravima boraca - branitelja Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2887/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2887/07, rješavajući apelaciju Azre Škundrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Škundrić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-07-000 040 od 20. avgusta 2007. godine, Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo broj UP-II-06-41-10260/06 od 13. decembra 2006. godine i Rješenja Službe za upravu za boračko-invalidsku zaštitu Općine Centar Sarajevo broj 09-41-VS-2969/06 od 20. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Škundrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 1. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-000 040 od 20. avgusta 2007. godine, Rješenja Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-41-10260/06 od 13. decembra 2006. godine i Rješenja Službe za upravu za boračko-invalidsku zaštitu Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 09-41-
VS-2969/06 od 20. novembra 2006. godine.
2. Rješenjem Službe broj 09-41-VS-2969/06 od 20. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na mjesečna novčana primanja iza umrlog supruga Laze Škundrića koji je bio nosilac «Partizanske spomenice 1941». U obrazloženju rješenja Služba je navela da su odredbama čl. 2. i 46. Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 2/02, 28/03, 15/05, 22/05 i 17/06) uređena prava, uslovi i postupak za ostvarivanje prava. S obzirom da apelantica nije lice navedeno u članu 46. stav 2. navedenog Zakona, odnosno da nije nosilac «Partizanske spomenice 1941», Služba je zaključila sa apelantici ne pripada pravo na predmetna novčana primanja.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-II-06-41-10260/06 od 13. decembra 2006. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeno rješenje zakonito i doneseno na osnovu pravilno provedenog postupka. Pri tome, Ministarstvo je navelo da je članom 46. Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH propisano da pravo na mjesečna novčana primanja ima nosilac «Partizanske spomenice 1941» pod uslovom da je u periodu agresije od 1992. do 1995. godine imao neprekidno prebavilašte-boravište na području Kantona Sarajevo. Ministarstvo je dalje navelo da je odredbom člana 52. navedenog Zakona propisano da se prava utvrđena ovim Zakonom mogu koristiti dok postoje propisani uslovi za korištenje tih prava i da se ta prava ne mogu nasljeđivati, niti prenositi na druga lica. S obzirom da na to, Ministarstvo je zaključilo da apelantici kao supruzi nosioca «Partizanske spomenice 1941» ne pripada pravo na predmetna novčana primanja.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 009-0-U-07-000 040 od 20. avgusta 2007. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 23. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 17/06) propisano da se iza člana 46. dodaju članovi 46a. i 46b. Odredbom člana 46b. navedenog Zakona, na koje se u tužbi pozvala i apelantica, propisano je da pravo na novčana primanja ostvaruju i članovi porodice poginulog, umrlog ili nestalog dobitnika ratnog priznanja i odlikovanja u skladu sa st. 2. i 3. člana 2. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 70/05). U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da se odredbe člana 2. st. 2. i 3. navedenog Zakona odnose na pripadnike Armije RBiH, Hrvatskog vijeća odbrane i Ministarstva unutrašnjih poslova za vojne zasluge u odbrambeno-oslobodilačkom ratu od 18. septembra 1991. do 23. decembra 1995. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se naprijed navedene zakonske odredbe ne mogu primijeniti na članove porodice nosioca «Partizanske spomenice 1941», o čemu se radi u konkretnom slučaju.
5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da su nadležni organi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno primijenili Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH. Pri tome, apelantice ističe da joj je Zakonom o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica priznato pravo na novčanu naknadu kao supruzi nosioca «Partizanske spomenice 1941». Apelantica smatra da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o dopunskim pravima boraca-branitelja BiH, kojima je samo određenim licima priznato pravo na novčanu naknadu, dovedena u diskriminatorni položaj u odnosu na ta lica.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Ustavni sud zapaža da su nadležni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom predmetnog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je članom 22. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih porodica propisano da će Vlada FBiH posebnom odlukom urediti prava nosilaca «Partizanske spomenice 1941». U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vlada BiH donijela Odluku o posebnim pravima nosilaca «Partizanske spomenice 1941» i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 6/06). Tačkom IV navedene Odluke određeno je da članovi uže porodice poginulih ili umrlih nosioca «Partizanske spomenice 1941» imaju pravo na mjesečni novčani dodatak, pod uslovima propisanim tačkom II Odluke, u visini 50% prosječne mjesečne neto plate isplaćene u FBiH u prethodnoj godini. Tačkom V Odluke je određeno da o pravu na mjesečni novčani dodatak rješava Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata u postupku i na način propisan odredbama čl. 8, 10. i 12. Zakona o posebnim pravima. Kako su osporene odluke rezultat postupka koji su nadležni kantonalni upravni organi i sud proveli primjenom relevantnih kantonalnih propisa, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelantica se, takođe, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža apelantica svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi u vezi s kojim pravom niti po kom osnovu smatra da je diskriminirana. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović