Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4113/09 (S. G.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4113/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 4113/09, rješavajući apelaciju Stanka Grubača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Grubača podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002325 09 Kž od 9. decembra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 002325 09 Kv od 2. decembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Grubač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. decembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002325 09 Kž od 9. decembra 2009. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002325 09 Kv od 2. decembra 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio puštanje apelanta na slobodu do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4113/09 od 11. februara 2010. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 011-0-Kpp-09-000 251 od 6. novembra 2009. godine apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 49/03; u daljnjem tekstu: KZ RS) i zbog pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 100/09; u daljnjem tekstu: ZKP).

3. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 002325 09 Kv od 2. decembra 2009. godine apelantu je produžen pritvor, nakon što je 30. novembra 2009. godine protiv njega potvrđena optužnica Okružnog tužilaštva Banjaluka broj KT-1234/09 od 27. novembra 2009. godine, tako da po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svakih dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant 4. novembra 2009. godine u svojoj kući u selu Brđani lišio života dugogodišnjeg poznanika i komšiju M.P. (u daljnjem tekstu: oštećeni) tako što je nakon kraće prepirke sa oštećenim donio pištolj iz spavaće sobe i ispalio više metaka od kojih je nastupila trenutna smrt oštećenog. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na takvu težinu djela i prouzrokovanu posljedicu, kao i na opasnost apelanta kao izvršioca koja se ogleda u izraženoj odlučnosti i upornosti u namjeri da oštećenog liši života. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da sve te okolnosti poprimaju značaj okolnosti vanrednog karaktera koje upućuju na zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu u ovoj fazi postupka rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda u selu Brđani gdje živi apelant i njegova porodica, kao i porodica oštećenog, te njihovi rođaci i prijatelji. Pored toga, Okružni sud je naveo da od kritičnog događaja nije prošlo ni mjesec dana, te da sve te okolnosti sagledane u međusobnoj vezi upućuju na zaključak da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP, te da je stoga neophodno apelantu produžiti pritvor.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 002325 09 Kž od 9. decembra 2009. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da iz odredbe člana 197. stav 1. tačka g) ZKP proizlazi da je za primjenu ovog pritorskog osnova prvenstveno potrebno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je potrebno da postoje i drugi posebni uslovi koji se izvode iz težine djela s obzirom na način izvršenja ili posljedicu, a iz kojih proizlazi zaključak da bi puštanje osumnjičenog ili optuženog na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, pri čemu se ne zahtijeva da je do takvog narušavanja i došlo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da postojanje tih posebnih razloga proizlazi iz činjenice da se apelant osnovano sumnjiči da je u svojoj kući lišio života dugogodišnjeg poznanika i komšiju koji mu je došao u posjetu, tako što je nakon kraće prepirke donio pištolj iz spavaće sobe i ispalio više metaka u oštećenog, koji je u tom trenutku sjedio za kuhinjskim stolom, od čega su četiri metka pogodila oštećenog. Imajući u vidu visok stepen krivične odgovornosti koja proizlazi iz izražene odlučnosti i upornosti u izvršenju djela, po ocjeni Vrhovnog suda, u potpunosti opravdava zaključak o postojanju stvarne opasnosti narušavanja javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je navedeni zaključak rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i da je kao posljedica toga apelantu nezakonito produžen pritvor.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju odluku za produženje pritvora. Apelant navodi da je pored ozbiljnosti i težine optužbi, kao inicijalnog rizika koji nadležni organi mogu da uzmu u obzir prilikom određivanja ili produženja pritvora, neophodno utvrditi da li postoje i drugi razlozi koji opravdavaju odluku o pritvoru. Apelant smatra da ne postoji nijedna objektivna okolnost koja ukazuje da bi njegovo puštanje na slobodu bilo prijetnja javnom redu, te da sudovi nisu konkretizovali stvarnu opasnost da će apelant ako bude pušten na slobodu svojim postupcima narušavati javni red.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je, također, očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

9. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

10. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizovao. Ustavni sud zapaža da je apelantu produžen pritvor iz razloga predviđenih članom 197. stav 1. tačka g) ZKP prema kojem se pritvor može odrediti «u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom pijetnjom narušavanja javnog reda». Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju krivičnog djela, za koje se apelant sumnjiči, ukazuju na takvu težinu djela, da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na činjenicu da su i apelant i oštećeni iz istog mjesta, u kojem žive njihove porodice, rođaci i prijatelji, te, takođe, ukazali na relativno kratak vremenski period koji je prošao od kritičnog događaja.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je pritvor protiv apelanta određen i produžen od strane organa sudske vlasti, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije da «svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast». Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4113/09 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio