Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2545/07 (I. Ć.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izbori
  • Državni službenik
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2545/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2545/07, rješavajući apelaciju Ivice Ćurića i «NBI Ćurić» d.o.o Žepče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Ćurića i “NBI Ćurić” d.o.o. Žepče podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-286/06 od 19. juna 2007. godine i odluke Izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-50-3594/04 od 31. januara 2006. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Ćurića i “NBI Ćurić” d.o.o. Žepče podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-286/06 od 19. juna 2007. godine i odluke Izborne komisije Bosne i Hercegovine broj 06-50-3594/04 od 31. januara 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivica Ćurić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i «NBI Ćurić» d.o.o Žepče (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Žepča, koje zastupa Anto Petrušić advokat iz Zenice, podnijeli su 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-286/06 od 19. juna 2007. godine i odluke Izborne komisije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborna Komisija) broj 06-50-3594/04 od 31. januara 2006. godine.

2. Odlukom Izborne komisije broj 06-50-3594/04 od 31. januara 2006. godine utvrđeno je da je prvoapelant, kao izabrani zvaničnik-vijećnik u Općinskom vijeću Žepče i kao ovlaštena osoba «NBI Ćurić» d.o.o Žepče, zaključivao ugovore o poslovanju sa organima vlasti odnosno Vladom Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Vlada) u iznosu od 370.634,81KM, čime je prekršio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 16/02, 14/03 i 12/04-u daljnjem tekstu: Zakon). Navedenom odlukom prvoapelantu je izrečena sankcija - zabrana kandidiranja za bilo koju neposredno ili posredno izabranu funkciju u periodu od četiri godine počev od 21. maja 2004. godine kao dana zaključenja ugovora o poslovanju sa Vladom. Prvoapelantu je izrečena i novčana kazna u visini od 7.000 KM. Osim toga, drugoapelant je kažnjen novčanom kaznom u visini od 15.000 KM zbog povrede odredbi člana 13. Zakona. Također, drugoapelantu je zabranjeno da sklapa ugovore sa bilo kojim organom vlasti ili agencijom u periodu od četiri godine nakon počinjenog prekršaja i to počev od 21. maja 2004. godine kao dana zaključenja ugovora o poslovanju sa Vladom.

3. U navedenoj odluci je istaknuto da je u postupku pred Izbornom komisijom, nakon uvida u relevantnu dokumentaciju, utvrđeno da je prvoapelant osnivač i jedina ovlaštena osoba drugapelanta, te da je u tom svojstvu sa Vladom sklopio ugovore o poslovanju koji su pobliže navedeni u predmetnoj odluci. Osim toga, utvrđeno je da je vrijednost ugovorenih poslova iznosila 370.634,81 KM. Nadalje, u osporenoj odluci je navedeno da je od prvoapelanta, shodno odredbama člana 18. tačka 6. Zakona, nakon pokretanja predmetnog postupka zatraženo da se izjasni o navedenim povredama koje mu se stavljaju na teret. S tim u vezi, Izborna komisija je navela da prvoapelant u dostavljenoj izjavi nije osporio da je ovlaštena osoba drugoapelanta i da je u mandatnom periodu obavljanja vijećničke funkcije poslovao sa organima vlasti putem javnog natječaja. Osim toga, Izborna komisija je navela da je prvoapelant izjavio da je na nesvjestan način poslovanjem došao u sukob interesa. Pored toga u odluci je navedeno i da je prvoapelant izjavio da prilikom prijave na tendere i sklapanja poslova nije dostavljao izjave o ovlaštenim osobama drugoapelanta niti da li je imao bilo kakve priloge političkih stranaka.

4. U vezi sa navedenim, Izborna komisija je istakla da je članom 6. tačka 2. Zakona izričito zabranjeno izabranim zvaničnicima, nosiocima izvršne funkcije i savjetnicima da budu članovi poslovodnog, upravnog, nadzornog ili izvršnog odbora. Osim toga, Izborna komisija je istakla da je navedenim članom propisana i zabrana pomenutim osobama da budu ovlaštene osobe bilo kojeg privatnog preduzeća koje sklapa ugovore sa vladama na bilo kojem nivou vlasti ukoliko je vrijednost ugovora ili posla veća od 5.000 KM. Nadalje, u odluci je istaknuto da je članom 13. tačka 1. Zakona propisano da svako javno ili privatno preduzeće koje dostavi ponudu o davanju roba ili usluga vladi, mora podnijeti i pisanu izjavu uz spisak bilo kakvih priloga koje je preduzeće dalo političkim strankama u prethodne dvije godine kao i spisak svih lica iz citiranog člana 6. tačka 1. Zakona.

5. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane odredbe Zakona, Izborna komisija je zaključila da su i prvoapelant i drugoapelant prekršili Zakon kako im je stavljeno na teret te je donijela navedenu odluku.

6. Protiv navedene odluke prvoapelant i drugoapelant su tužbom pokrenuli upravni spor pred Sudom BiH koji je presudom broj U-286/06 od 19. juna 2007. godine tužbu odbio. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da smatra je Izborna komisija pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primjenila odredbe Zakona. Sud BiH je nadalje naveo da je neosnovan prigovor prvoapelanta i drugoapelanta da Izborna komisija nije mogla ugovore sklopljene sa javnim preduzećima, općinama i mjesnim zajednicama tretirati kao ugovore sklopljene sa vladom. Naime, Sud BiH je naveo da se «vladom» u smislu člana 6. tačka 2. Zakona smatraju državne, entitetske, kantonalne, gradske, općinske i mjesne vlasti, te da se organi s kojima su sklapani predmetni ugovor nesumnjivo smatraju vlastima. Nadalje, Sud BIH je istakao i da suprotno navodima iz tužbe, odluke Izborne komisije o kazni sadrže razloge o odlučnim činjenicama. S tim u vezi Sud BiH je naveo da ni tužbeni navodi da se radi o izrečenim «drakonskim» kaznama nisu osnovani. Naime, Sud BiH je zaključio da iz činjenica predmeta proizlazi da je Izborna komisija prilikom utvrđivanja kazni uzela u obzir i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (lične, porodične i materijalne prilike kao i vrijednost zaključenih poslovnih ugovora), te da je na osnovu toga izrekla navedene kazne.

7. Apelanti smatraju da su im osprenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da je nepravilno utvrđena vrijednost poslova od 370.634,81 KM jer iz svih dokumenata proizlazi da su ugovori realizirani samo do vrijednosti od 160.634,81 KM. Apelanti također smatraju da su poslovali i sa javnim preduzećima, mjesnim zajednicama i općinama koje ne predstavljaju vladu na bilo kom nivou te da u tom smislu odluke nisu obrazložene. Nadalje, apelanti smatraju da su u postupku dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na suprotnu stranu i da im nije omogućena kontradiktornost postupka jer im suprotna strana nije dostavila svu dokumentaciju vezanu za predmet.

8. Nadalje, apelanti smatraju da nisu imali ni pristup sudu pune jurisdikcije budući da iz same, nedovoljno obrazložene, presude Suda BiH proizlazi da je odluka Izborne komisije «de facto i de iure neoboriva i kao takva samo predmet formalne ocjene suda u upravnom sporu». S tim u vezi apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek protiv odluke Izborne komisije. Osim toga, apelanti navode da je izrečena novčana kazna drakonska jer je njen ukupan iznos 22.000 KM dok iz priložene dokumentacije nesporno proizlazi da je ukupna dobit i prvoapelanta i drugoapelanta samo 13.204,60KM i da s tim u vezi predstavlja odmazdu za počinjeni prekršaj a ne preventivnu mjeru.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. (...) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;(...) Dopustivost prima facie

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na imovinu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

14. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu time što je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, apelanti također smatraju da su im odmjerene i jako visoke kazne. U vezi sa ovim navodima apelanata Ustavni sud primjećuje da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju isključivo na tvrdnji da su nadležni organi pogrešno utvrdili činjenično stanje i nakon toga pogrešno primjenili materijalno pravo. Međutim, kako je već rečeno u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da prispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, pa Ustavni sud smatra navode apelanata o povredi prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovanim.

Dopustivost ratione materiae

15. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i s njim u vezi i pravo na djelotvoran pravni lijek.

16. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na pravo na pravično suđenje i s njim u vezi pravom na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 2418/06 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 18. decembra 2008. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je prema ranijoj vlastitoj i praksi Evropskog suda i smatrao da spor između organa javne vlasti i zaposlenih koji rade na mjestima koja uključuju sudjelovanje u izvršavanju ovlaštenja proizašlih iz javnog prava, ne povlači za sobom primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pellegrin protiv Francuske, presuda od 8. decembra 1999. godine, broj aplikacije 28541/95, st. 64. do 67. i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, odluka o prihvatljivosti broj CH/02/10476 od 1. aprila 2003. godine, tač. 19. i 20).

17. Nadalje, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), kojim je promijenio navedenu praksu, istakao da se obrazloženje promjene prakse odnosi samo na državne službenike. Međutim, u pogledu rješavanja izbornih sporova koji se odnose na izabrane zvaničnike Evropski sud je izričito naglasio da ovi sporovi izlaze iz građanskih i krivičnih okvira člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom izraženom u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske, (presuda od 21. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997-VI).

18. Ustavni sud primjećuje da se i u predmetnom slučaju radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u predmetu AP 2418/06, Ustvni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku.

19. Apelanti se žale i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedeno pravo akcesorno, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelanti se žale na povredu navedenog prava u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz čana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno kada je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović