Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/07 (M. M.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2309/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2309/07, rješavajući apelaciju Mehmeda Mehmedalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehmeda Mehmedalića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000 152 od 9. maja 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-K-06-000 052 od 8. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Mehmedalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokatica iz Orašja, podnio je 9. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000 152 od 9. maja 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-K-06-000 052 od 8. januara 2007. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-K-06-000 052 od 8. januara 2007. godine apelant je zajedno sa prvooptuženim Mehmedom Jusićem (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) oglašen krivim za počinjeno krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1. u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBIH),. Navedenom presudom apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a . shodno odredbama člana 57. stav 1. KZ FBIH u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru .

3. U postupku pred Kantonalnim sudom nakon provedenih brojnih dokaza (iskazi svjedoka, uvid u relevantnu dokumentaciju, uviđaj) utvrđeno je da su se apelant i prvooptuženi istovremeno nalazili na odsluženju kazni zatvora u KPZ Orašje. Utvrđeno je i da su se apelant i prvooptuženi dogovorili da se prilikom korištenja pogodnosti puštanja za vikend prvooptuženog i apelantovog otpuštanja sa izdržavanja kazne 11. augusta 2006. godine sastanu u Orašju. Pored toga, utvrđeno je da su apelant i prvooptuženi jedno vrijeme proveli u kafiću «Biser» gdje se istovremeno nalazio i oštećeni koji se bavio preprodajom deviza i koji je od ranije poznavao apelanta,. Osim toga, utvrđeno je da je nakon odlaska iz kafića prvooptuženi pozvao Adnana Kamarića (u daljnjem tekstu: svjedok) i zamolio ga da njega i apelanta automobilom preveze do Zenice. Također je utvrđeno da je apelant (dok ih je prema njegovim uputama svjedok vozio kroz Orašje) pokazao prvooptuženom zgradu u kojoj je stanovao oštećeni. S tim u vezi, navedeno je da su nakon toga prvooptuženi i apelant na način detaljno opisan u predmetnoj presudi, u stanu oštećenog izvršili krivična djela koja su im stavljena na teret. Osim toga, utvrđeno je i da su tom prilikom iz stana oštećenog odnijeli stvari, novac i nakit koji su detaljno opisani u presudi. S tim u vezi utvrđeno je i da je prilikom uviđaja kod stare pijace Arizona pronađen dio navedenih ukradenih stvari, te sredstva kojima su izvršena predmetna krivična djela.

4. U presudi je Kantonalni sud, također, istakao da je iskaz svjedoka na glavnoj raspravi u izvjesnoj mjeri odstupao od iskaza datog policiji u toku istrage te da je stoga na raspravi svjedoku prezentiran predmetni iskaz iz istrage za koji je svjedok izjavio da je «vjerovatno takav iskaz dao u istrazi». Kantonalni sud je, dovodeći u vezu navedeni iskaz sa ostalim dokazima, zaključio da je iskaz svjedoka iz istrage vjerodostojan jer je potvrđen iskazima oštećenog te drugih svjedoka koji su detaljno navedeni u presudi. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta i prvooptuženog stekla sva obilježja krivičnih djela koja su im stavljenja na teret te je donio navedenu presudu.

5. Protiv navedene presude i apelant i prvooptuženi su izjavili žalbe Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Kž-07-000 152 od 9. maja 2007. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U presudi je, između ostalog, navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je obrazloženje presude protivno izreci kao i navodi da je obrazloženje presude protivrječno izvedenim dokazima. Naime, prema zaključku Vrhovnog suda, prvostepena presuda je donesena na osnovu sveobuhvatne ocjene svih dokaza, a za sve dokaze na kojima je utemeljena predmetna presuda data su iscrpna i i prihvatljiva obrazloženja koja nisu u suprotnosti sa izrekom. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tačna činjenica navedena u žalbi da je svjedok u toku postupka djelimično izmijenio svoj iskaz dat u istrazi i to tako što je na raspravi izjavio da nije siguran da je apelant prvooptuženom pokazivao zgradu u kojoj je stanovao oštećeni, a u istrazi je istakao da jeste pokazivao zgradu. Međutim, Vrhovni sud je naveo da smatra da je u postupku ispravno razrješeno pitanje suprotstavljenih iskaza ovog svjedoka te da je ispravan zaključak prvostepenog suda da je svjedok govorio istinu u istrazi budući da je niz odlučnih činjenica koje se odnose na vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela potvrđen i iskazima drugih svjedoka i drugim dokazima izvedenim u toku postupka.

6. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer apelant i prvooptuženi smatraju da nije dokazano da su izvršili krivično djelo. Naime, Vrhovni sud je istakao da su i apelant i prvooptuženi u toku prvostepenog postupka negirali da su počinili predmetno krivično djelo ali da su svi njihovi navodi odbačeni kao neuvjerljivi jer je nesporno dokazano da su počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. I konačno, u vezi sa žalbenim navodima koji se odnose na izrečene kazne za koje su apelant i prvooptuženi smatrali da su prestroge, Vrhovni sud je naveo da smatra i ove navode neosnovanim.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u neprimjenjivanju principa in dubio pro reo i prezumpcije nevinosti budući da smatra da su presude zasnovane na «neutemeljenim i špekulativnim» zaključcima sudova koji su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje rukovodeći se jedino činjenicom da su i apelant i prvooptuženi već osuđivani i da su se družili i viđeni zajedno u Orašju na dan kada se razbojništvo dogodilo, te da su na taj način sudovi postupali i diskriminatorski. Apelant, također, smatra da su presude utemeljene i na nevjerodostojnom iskazu svjedoka datog u vrijeme istrage i to kada je taj svjedok bio pod dejstvom narkotika. Apelant navodi da, također, nije jasno zašto u presudama nije obrazloženo zašto i protiv navedenog svjedoka nije podignuta optužnica za predmetno krivično djelo jer bi iz njegovog iskaza nedvojbeno proizlazilo da je i on učestvovao u njegovom izvršenju u svojstvu pomagača, te da su obrazloženja presuda nepotpuna i nedorečena. S tim u vezi apelant smatra da je u postupku koji je vođen protiv njega povrijeđeno i načelo ravnopravnosti i neposrednosti kao i da su presude donijete od strane pristrasnog suda koji je samo iz formalnih razloga održao raspravu «iako je znao da će presudu donijeti na osnovu iskaza navedenog svjedoka iz istrage», te da mu je iz tog razloga onemogućen pristup sudu. Apelant kao dokaz ovoj tvrdnji navodi i činjenicu da je Kantonalni sud, bez prethodnog davanja saglasnosti i odbrane i tužilaštva, ponovno ispitao pomenutog svjedoka u vezi sa istim okolnostima o kojima je on već ranije saslušan te da je i na taj način povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant, nadalje, smatra da su sudovi pogrešno postupili i kada su propustili da izvedu dokaz vještačenja dlake koja se nalazila na pronađenoj kapi za koju je, prema apelantovom mišljenju, navodno utvrđeno da ju je nosio prvooptuženi prilikom izvršenja krivičnog djela.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. Apelant smatra da su u postupku donošenja osporenih presuda povrijeđena i načela neposrednosti, ravnopravnosti, nepristrasnosti i pravo na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao stručnog branitelja, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze na održanim raspravama i da je te mogućnosti i koristio. Osim toga, Ustvni sud primjećuje da je apelant koristio i svoje pravo na izjavljivanje pravnih lijekova. U kontekstu naprijed navedenog, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao nesmetan pristup sudu, te da iz činjenica predmeta ne nalazi ništa što bi upućivalo da su osporene odluke donesene od strane pristrasnog suda, niti apelant u apelaciji nudi argumetne i dokaze koji bi pokretali pitanje pristrasnosti sudija koji su učestvovali u postupku.

13. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na odredbe ZKP FBIH kojima je regulisano pitanje ovlaštenja suda da odbije provođenje nekog dokaza ako smatra da takav dokaz nije od odlučujućeg značaja za ishod postupka. S tim u vezi Ustavni sud smatra da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su sudovi zaključili da nema potrebe za izvođenjem predmetnog dokaza-vještačenje dlake, a sudovi su o tome dali zadovoljavajuća obrazloženja.

14. Nadalje, a vezano za navode koji se odnose na protivrječnost izreka i obrazloženja osporenih odluka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U vezi sa ovim navodima apelanta, a imajući u vidu naprijed navedene standarde, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje,odnosno ne poziva se ni na koji element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, sudovi su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke o krivici apelanta, svi žalbeni navodi su u cijelosti raspravljeni a o zaključcima je dato jasno i detaljno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud,također, smatra da procesno pravo nije primijenjeno proizvoljno i da je apelant uživao sve garancije prava na pravično suđenje kako je to već rečeno, pa navodi o eventualnim bitnim povredama postupka ni na koji način ne pokreću pitanje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra sve navode apelanta koji se tiču navodnog kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa prezumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prezumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

17. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizlazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je u odlukama navedeno da je svjedok na glavnoj raspravi djelimično promijenio svoj iskaz dat u istražnom postupku ali da je, dovođenjem u međusobnu vezu navedenog iskaza i ostalih provedenih dokaza u toku postupka prvostepeni sud zaključio da je navedeni iskaz iz istrage vjerodostojan. Osim toga, prvostepeni sud je naveo i da je navedeni iskaz svjedoka u potpunosti potvrđen drugim izvedenim dokazima. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornost apelanta niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na nediskriminaciju

19. Pored toga, apelant smatra da je u predmetnom postupku diskriminiran. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi da je diskriminiran, ali da u vezi sa svojim tvrdnjama nije dao bilo kakve argumente ili dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o diskriminaciji. Naime, apelant svoje navode o diskriminaciji zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u konkretnom slučaju, dok u vezi s diskriminacijom ne navodi čak ni po kom osnovu smatra da je diskriminiran. Stoga. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.

20. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2309/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio