Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2608/07 (M. A.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Kleveta
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2608/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2608/07, rješavajući apelaciju Mirnesa Ajanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Ajanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000943 od 2. augusta 2007. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-

06-000009 od 18. aprila 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P.8/05 od 5. januara 2006. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na slobodu izražavanja iz člana II.3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Ajanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000943 od 2. augusta 2007. godine, presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Gž-

06-000009 od 18. aprila 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj P.8/05 od 5. januara 2006. godine u odnosu na prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 20. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000943 od 2. augusta 2007. godine, presude Vrhovnog suda broj 070-0-Gž-06-000009 od 18. aprila 2006. godine, i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonlani sud) broj P.8/05 od 5. januara 2006. godine.

2. Apelant je protiv tuženih DOO „Pres-Sing“ Sarajevo, kao prvotuženog, S.A. kao drugotuženog, A.M. kao trećetuženog i E. A. kao četvrtotuženog (u daljnjem tekstu: tuženi), pokrenuo parnični postupak radi naknade štete zbog klevete. U tužbenom zahtjevu apelant je naveo da su tuženi u listu „Slobodna Bosna“ broj 424 od 30. decembra 2004. godine, čiji je izdavač prvotuženi, a ostali tuženi njegovi urednici, objavili tekst pod nazivom „Nije 30 nego 40 hiljada KM“ u kojem su, između ostalog, naveli sljedeće klevetničke tvrdnje: „Od tog trenutka, dakle, nakon što je sudski odbačena tužba, kreće Vaša kampanja za promjenu zakonskih odredbi o advokatskim tarifama, dakle, tek kad Vam se tužba protiv novinara vratila direktno u glavušu kroz sudske troškove koje morate platiti FTV“. Apelant je u tužbenom zahtjevu naveo da mu je zbog navedenih neistinitih tvrdnji počinjena šteta, jer je on poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predstavnički dom) i predsjednik parlamentarne stranke BOSS zastupljene na svim nivoima zakonodavne vlasti Bosne i Hercegovine.

3. Presudom Kantonalnog suda broj P.8/05 od 5. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u kojem je tražio da mu tuženi na ime naknade štete zbog klevete isplate solidarno iznos od 11,000. 00 KM, kao i da se obavežu da objave javno izvinjenje apelantu u listu u kojem je objavljena predmetna izjava, te da mu isplate troškovi parničnog postupka. Navedenom presudom apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.376,00 KM. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku dokaznog postupka izvršio uvid u sporni članak i nekolicinu članaka koji se odnose na apelanta, a koji su objavljeni u različitim listovima, prijedlog za izmjenu Zakona o advokaturi FBiH upućen Predstavničkom domu, rješenje Vrhovnog suda broj Gž.50/05 i presudu tog suda broj Gž.80/05, rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj P.57/04 od 8. decembra 2004. godine, te zapisnik sa glavne rasprave Kantonalnog suda u predmetu P.16/05. Nakon ocjene provedenih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da predmetno izražavanju ne predstavlja klevetu kako je ona definisana odredbom člana 4. Zakona o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 59/02; u daljnjem tekstu: ZZK), jer sporna tvrdnja da je apelantova tužba odbačena i da je suprotnoj strani dužan platiti velike sudske troškove, te da je zbog toga pokrenuo kampanju za promjenu Zakona o advokaturi, predstavlja izražavanje koje je u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Kantonalni sud je, također, zaključio da predmetno izražavanje predstavlja uvjerenje novinara, tj. njegov komentar i mišljenje, a čiju istinitost nije moguće objektivno dokazivati i za koje ne postoji odgovornost za klevetu u skladu sa članom 7. stav 1. tačka a. ZZK. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je nesporno da je apelant javna politička ličnost i da je samim tim neizbježno izložen nadzoru svake njegove riječi i postupka od strane ukupne javnosti, a naročito štampe i novinara kao prenosilaca informacija, ideja i uvjerenja, ali da bi upravo zbog toga što je javna politička ličnost trebao prema takvim informacijama i vrijednosnim sudovima pokazati veći stepen tolerancije. Razmatrajući prigovor tuženih da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, Kantonalni sud je obrazložio da su u pravomoćnoj presudi ovog suda broj P.6/05 od 22. aprila 2005. godine, na koju se tuženi pozivanju, predmet postupka bile tvrdnje tuženih iz teksta „Nakon što je izgubio skoro 30 hiljada maraka u tužbi protiv FTV Mirnes Ajanović optužuje advokatske tarife“, objavljen u listu „Slobodna Bosna“ broj 423 od 23. decembra 2004. godine, dok su predmet ovog postupka tvrdnje iz teksta pod nazivom „Nije 30 nego 40 hiljada KM“ objavljen u istom listu broj 424 od 30. decembra 2004. godine.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Gž-06-000009 od 18. aprila 2006. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepene presude i prvostepenu presudu potvrdio, te odbio zahtjev tuženog da mu apelant nadoknadi troškove odgovora na žalbu. Vrhovni sud je obrazložio da je prvostepeni sud u konkretnom predmetu pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno izveo zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, i pri tome pravilno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je, ponavljajući stav prvostepenog suda u osporenoj presudi, zaključio da sporna izražavanja ne predstavljaju klevetu definisanu članom 4. ZZK, jer se radi o iznesenom mišljenju koje je istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, te da apelant kao javna ličnost mora prema informacijama i mišljenjima novinara pokazati veći stepen tolerancije, a kako je to propisano članom 2. tačka b. ZZK prema kojoj javni službenik treba podnijeti izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti pa i uznemiriti. Vrhovni sud je, pored toga, zaključio da u predmetnom slučaju ne postoji osnov za zaštitu koju apelant traži prema odredbama Evropske konvencije.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio presudu broj 070-0-Rev-06-000943 od 2. augusta 2007. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZZK, odnosno pravilno utvrdio da sporni članak i sporne tvrdnje u pomenutom članku ne predstavljaju klevetu, te da nema odgovornosti za štetu tuženih. Vrhovni sud je, pored toga, ocijenio kao irelevantne za ovaj postupak navode apelanta u kojim se pozivao na presude iz drugih predmeta.

6. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo „digniteta i jednakosti“ iz Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, zatim prava iz čl. I. tačka 2. čl. II tač. 1.,2., 3.,4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. stav 2. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, i prava iz čl. 17. i 57. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnosti u donošenju osporenih presuda, te diskriminaciji od strane sudova. Apelant navodi da su sudovi pogrešno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su ocijenili sporni članak, odnosno tvrdnje iznesene u spornom članku, kao komentar i mišljenje i zaključili da se ne radi o kleveti. U svojoj apelaciji apelant se poziva i na praksu Ustavnog suda u predmetima AP 1881/05, AP 1145/04, AP 1289/05 i 1203/05 u kojima je, prema njegovom mišljenju, Ustavni sud rješavao o sličnom pitanju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

a) Dopustivost prima facie

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant u suštini smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su sporni članak, odnosno sporne tvrdnje, ocijenili kao mišljenje odnosno vrijednosni sud, i u vezi s tim zaključili da se ne radi o kleveti, te mu nisu priznali pravo na naknadu štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge svojih stavova, te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivnog prava, koje niti u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili paušalno. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stavak 1. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.

11. Apelant također tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

12. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 95/06 od 6. marta 2007. godine, stav 21.). Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja, te da je tražio zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie ) neosnovana.

13. Pored navedenog, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo u odnosu na koje pravo smatra da je diskriminiran, niti po kom osnovu, već je samo iznio paušalne tvrdnje. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nije učinio vjerovatnim da mu je ovo pravo na bilo koji način prekršeno, pa je apealcija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana..

b) Dopustivost ratione materiae

14. Apelant u apelaciji navodi i povredu prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantirano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi, npr., Ustavni sud, Odluke br. AP 415/08 od 14. oktobra 2008. godine, AP 2482/07 od 13. maja 2008. godine i U 110/03 od 21. jula 2004. godine objavljene na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenog dodatnog sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

e) Ostali navodi

15. S obzirom na zaključke iz prethodnih tačaka, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati eventualne povrede ostalih ustavnih prava koja apelant naveo u apelaciji, koje nije ničim obrazložio.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović