Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2613/07 (H.B.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2613/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2613/07, rješavajući apelaciju H.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-000888 od 9. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P. 1221/05 od 7. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. H.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa advokat Aida Smajić, podnijela je 21. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud, broj 003-0-

Gž-06-000888 od 9. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P. 1221/05 od 7. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P. 1221/05 od 7. marta 2006. godine, obavezano je «Lido osiguranje» DD Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove iznos od 220,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 210,00 KM, na ime naruženosti u lakom stepenu iznos od 1.500,00 KM i na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja iznos od 55,20 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja pa do konačne isplate, kao i da joj naknadi troškove spora u iznosu od 599,04 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete za fizičke bolove preko dosuđenih 220,00 KM do traženih 2.500,00 KM, te na ime pretrpljenog straha preko dosuđenih 210,00 KM do traženih 1.250,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelantica podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete nastale kao posljedica saobraćajne nezgode koja se desila 7. aprila 2005. godine na magistralnom putu M-18 u mjestu Vučkovci općina Gradačac, u kojoj je učestvovao vozač Samir Karačić koji je upravljao putničkim motornim vozilom «AUDI» tip A-4 reg. broj 285-E-185, vlasništvo Teufika Tubića, a apelantica je kao saputnik bila u tom vozilu. Općinski sud je, prema dokazima u spisu, a što je bilo i nesporno među strankama, utvrdio da je vozač Samir Karačić iz nepoznatih razloga sletio sa magistralnog puta u kanal koji se nalazio sa desne strane puta gledajući u pravcu njegovog kretanja, da je u vrijeme saobraćajne nesreće vozilo bilo osigirano kod tuženog, te da je apelantica pretrpjela lakše tjelesne povrede i to povredu glave i kuka, da je pretrpjela strah i bol određenog intenziteta i dužine trajanja, da ima naruženost u lakom stepenu i da je zbog povreda u saobraćajnoj nesreći imala određene materijalne troškove. U pogledu visine postavljenog tužbenog zahtjeva proveden je dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke-za nematerijalnu štetu, a visinu naknade za troškove liječenja Općinski sud je utvrdio na osnovu dokaza o izvršenim uplatama za Dom zdravlja Tuzla. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i uslove za dosuđivanje novčane naknade kao nematerijalne štete po ovoj zakonskoj odredbi, intenzitet bola i straha i dužinu trajanja, starosnu dob apelantice (21 godina u vrijeme saobraćajne nezgode i nastanka povreda), činjenicu da je okončano liječenje i da nije bilo bolničkog liječenja, lokaciju ožiljka zbog kog je je utvrđena naruženost, te Orijentacione kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 20. februara 2006. godine (u daljnjem tekstu: Orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda), Općinski sud je zaključio da apelantica ima pravo na naknadu štete kao u izreci presude.

4. Protiv Presude Općinskog suda, broj P. 1221/05 od 7. marta 2006. godine, apelantica je izajvila žalbu Kantonalnom sudu u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za pretrpljene fizičke bolove (stav II izreke) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o dosuđenim troškovima postupka. U žalbi je takođe istakla da su Orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda dostavljeni nakon zaključivanja glavne rasprave i da prvostepeni sud nije trebao retroaktivno da ih primijeni, jer su očigledno na štetu apelantice.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj 003-0-Gž-06-000888 od 9. jula 2007. godine, apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud, skladu sa članom 200. stav 1. i 2. ZOO, a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka, dosudio apelantici adekvatne novčane iznosu na ime nematerijalne štete. Kantonalni sud je takođe istakao da Orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda ne predstavljaju zakon, za koji jedino važi zabrana retroaktivne primjene prije stupanja na snagu, te da primjena ovih kriterija od strane prvostepenog suda nije bila na štetu apelantice imajući u vidu utvrđenu jačinu i trajanje fizičkih bolova i straha u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude. S obzirom na navedno, Kantonalni sud je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio kao pravilnu i zakonitu.

6. Apelantica se žali da joj je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava, jer su visinu naknade štete za pretrpljene fizičke bolove i strah sudovi utvrdili prostom matematikom (množenje i sabiranje), ne vodeći računa o drugim okolnostima, kao što su na primjer neugodnosti u toku liječenja. Naročito ističe da su sudovi retroaktivno primijenili Orijentacione kriterije Vrhovnog suda, koji su uvojeni 20. februara 2006.godine, a koji su po mišljenju apelantice nepovoljniji za nju. Apelantica se takođe žali da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali ove navode nije posebno obrazložila.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantici dosudili naknadu štete u iznosu manjem od onoga koji je ona istakla u tužbenom zahtjevu. U vezi sa apelanticnim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i materijalnom pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su Općinski sud i Kantonalni sud primijenili pravo i stoga, u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica se, također, žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Proizilazi da se apelantica žali na diskriminaciju u vezi sa pravima na koja se pozvala u apelaciji. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim što se paušalno pozvala na povredu prava na nediskriminaciju, nije navela osnov diskriminacije niti bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2613/07 (H.B.) | Sudska praksa | Aktio