Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/07 (A. Č.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2595/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2595/07, rješavajući apelaciju Augustina Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Augustina Čovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg, broj 008-

Gž- 07-000 286 od 6. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P.500/05 od 12. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Augustin Čović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 17. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud, broj 008-Gž- 07-000 286 od 6. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.500/05 od 12. marta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P.500/05 od 12. marta 2007. godine, apelant je obavezan da tužitelju J.P. «Elektroprivreda HZ HB» DP ZHŽ Grude (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime isporučene električne energije, plati iznos od 143,17 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana 3. novembra 2005. godine do konačne isplate. Ostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.880,90 KM je odbijen. Istom presudom apelantu je naloženo da tužitelju, na ime troškova postupka, plati iznos od 40,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedno da je tužitelj 3. novembra 2005. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naplate novčanog potraživanja, koje se odnosi na dospjele a neplaćene račune za potrošnju električne energije u kućanstvu, u iznosu od 3.024,07 KM. Dalje je navedeno da je Općinski sud, na osnovu uvida u finasijsku karticu potrošača apelanta broj 1210054900 8 od 27. oktobra 2005. godine i kopije računa za električnu energiju i uplatnica, utvrdio da je apelant dužan tužitelju, na ime isporučene a neplaćene električne energije, iznos od 143,17 KM. Općinski sud je djelomično prihvatio apelantov prigovor da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo. Općinski sud je istakao da, u konkretnom slučaju, tužitelj je tužbu podnio 3. novembra 2005. godine, pa je, s obzirom na član 378. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji regulira da za jednu godinu zastarijevaju potraživanja naknade za električnu energiju isporučenu domaćinstvima, vidljivo da tužiteljevo potraživanje ne zastarjeva za račune čiji je rok dospijeća nakon 3. novembra 2004. godine, dok tužiteljevo potraživanje zastarjeva za račune čiji je rok dospijeća do 3. novembra 2004. godine. Općinski sud je, na osnovu čl. 383. i 386. stav 2. i člana 396. st. 1, 2 i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio da su tužitelju priznati troškovi sudske takse na tužbu u iznosu 300,00 KM što, s obzirom na tužiteljev uspjeh u parnici od 5%, iznosi 15 KM, te troškovi sudske takse na presudu u iznosu 25,00 KM, ukupno 40 KM.

4. Protiv Presude Općinskog suda, broj P.500/05 od 12. marta 2007. godine, apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom, broj 008-Gž- 07-000 286 od 6. septembra, žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio na način da je apelant dužan tužitelju isplatiti iznos od 110,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 143,17 KM. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno odlučio da za tužiteljevo potraživanje za dospjele a neplaćene račune br. 11/04 i 12/04 nije zastupila zastara potraživanja, jer, prilikom plaćanja tih računa (80 KM i 30 KM) nije data izjava o uračunavanja tih uplata, pa je tužitelj bio ovlašten, shodno odredbi člana 312 ZOO da takvim uplatama podmiruje obaveze koje su ranije dospjele za ispunjenje. Međutim, po ocjeni Kanatonalnog suda, prvostepeni je sud izgubio iz vida da je apelant uplatnicom od 25. januara 2007. godine platio iznos od 33,17 KM uz izjavu da se ta uplata odnosi na razliku računa broj 11 i 12/04, te je zbog navedenog prvostepenu presudu, u dosuđujućem dijelu, valjalo prinačiti i apelanta obavezati da tužitelju isplati iznos od 110,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 143,17 (član 312. ZOO). S obzrom na navedeno, u smislu člana 229. stav 1 tačka 2 ZPP Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava vidi u u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da za novembar i decembar 2004. godine nije zastupila zastara potraživanja. Takođe se žali i na odluku otroškovima i ističe, s obzirom da je uspio u sporu 90%, da su mu troškovi postupka trebali biti dosuđeni u tom iznosu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i materijalnom pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su Općinski sud i Kantonalni sud primijenili pravo i stoga, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su apelantiovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2595/07 (A. Č.) | Sudska praksa | Aktio