Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2970/07 (V. V.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2970/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2970/07, rješavajući apelaciju Vinke Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinke Vuković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-
07-000 087 od 20. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P.311/05 od 26. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinka Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mehmed Pezo advokat iz Mostara, podnijela je 7. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 087 od 20. septembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.311/05 od 26. decembra 2006. godine.
2. Apelantica je protiv Akcionarskog društva «Vazdušna banja» Nevesinje (u daljnjem tekstu: tužena) podnijela tužbu Osnovnom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete. U tužbi je navela da je zaposlena kod tužene i da je 31. decembra 2003. godine zaključila ugovor o radu, da je tokom trajanja radnog odnosa primala platu, te je bila ubijeđena da je tužena ispunjavala svoje obaveze i u pogledu uplate doprinosa. Dalje je u tužbi navela da je 16. aprila 2004. godine povrijedila rame i da ljekar joj preporučio operativni zahvat, ali da se tom zahvatu nije mogla podvrgnuti, jer tužena nije plaćala doprinose za zdravsteveno osiguranje, a ona sama nije imala sredstava da plati troškove liječenja. Tvrdila ja da zbog nemogućnosti primjene odgovarajuće medicinske intervencije osjeća posljedice i trpi štetu zbog pretrpljenih fizičkih bolova jačeg intenziteta i dužeg trajanja, kao i straha, te da je došlo do umanjenja životne aktivnosti, a što je izazvano krivicom tužene zbog neplaćenog doprinosa za zdravstveno osiguranje. Apelantica je po tom osnovu od tužene potraživala 6.300 KM . Takođe, u tužbi je tražila da se tužena obaveže da joj naknadi iznos od 1.050 KM jer je tokom 2004. i 2005. godine vlastitim sredstvima morala kupovati insulin, zajedno sa iglom i špricom, koji joj je bio neophodan jer pati povišenog šećera u krvi. Apelantica je tražila da se tužena obaveže da joj sve to naknadi sa kamatama, kao i da plati troškove postupka.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P. 311/05 od 26. decembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Gž-07-000 087 od 20. septembra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je traženo da se tužena obaveže da apelantici isplati, na ime nematerijalne štete iznos od 6.300,00 KM, od čega na umanjenje opšte životne aktivnosti iznos od 2.800,00 KM, pretrpljenih fizičkih bolova 2.000,00 KM i pretrpljenog straha iznos od 1. 500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime nakande materijalne štete isplati apelantici iznos od 1.050,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to na iznos od 600,00 KM sa kamatom počev od 1. januara 2005. godine pa do isplate, a na iznos od 450,00 KM za period 2005. godine počev od 30. septembra 2005. godine.
4. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da, prema članu 158. Zakona o obligacionim odnosima («Služeni list SFRJ» br. 29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br.17/93 i 3/96, u daljnjem tekstu: ZOO), krivica postoji ako je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. U konkretnom slučaju, po ocjeni Osnovnog suda, ne postoji odgovornost tužene za nastalu štetu, odnosno štetu koja bi apelantici nastala i da joj je urađen odgovarajući operativni zahvat. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka Vuković dr. Marka, a kojem je sud u potpunosti poklonio vjeru kao objektivnom i stručnom, a i stranke mu nisu prigovorile, proizlazi da bi u situaciji da je apelantici urađen odgovarajući operativni zahvat lijevog ramena, a koji se mogao obaviti u svakoj medicinskoj ustanovi, posljedice koje se ogledaju u umanjenju opšte životne aktivnosti bile oko 15%, a bolovi i strah bi trajali duplo manje. Međutim, po ocjeni Osnovnog suda, zakonska obaveza plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, odnosno nevršenje iste, ne može se pripisati u krivicu tuženoj. Naime, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Perović dr. Slobodana, kojem je kao objektivnom i stručnom sud u cijelosti poklonio vjeru, tužena je u 2004. i 2005. godini, odnosno u vrijeme kritičnog događaja, pa sve do prestanka radnog odnosa apelantice, ostvarivala gubitke, odnosno nije imala uslova da održava likvidnost i nije bila u mogućnosti da vrši isplatu plata svim zaposlenim radnicima na način kako je to regulisano Zakonom o radu i Opštim kolektivnim ugovorom, pa samim tim i uplaćuje doprinose prema Zakonu o doprinosima, tj. i za zdravstveno osiguranje. Osnovni sud je iz provedenih dokaza izveo zaključak da tužena, iz razloga finansijske nelikvidnosti nije mogla vršiti uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje, pa se takvo njeno ponašanje ne može pripisati skrivljenom ponašanju koje bi vodilo odgovornosti za nastalu štetu apelantici. Pored toga, Osnovni sud je konstatovao da se ni sama apelantica nije obratila zakonskom zastupniku tužene da joj se odgovarajućom jednokratnom uplatom doprinosa riješi nastali problem, niti je čak obavijestila poslodavca o šteti koja je nastala. U pogledu zahtjeva apelantice za naknadu materijalne štete tj. troškova nabavke lijekova-insulina sa iglom i špricom u 2004. i 2005. godini, a koje je apelantica nabavljala vlastitim sredstvima jer nije bila zdravstveno osigurana, Osnovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je apelantica i ranije, dakle prije kritičnog događaja, bolovala od šećerne bolesti, pa dakle ta bolest nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Osim toga, sve i da postoji odgovornost tužene, apelantica ničim nije dokazala da bi troškove nabavke lijekainsulina snosio Fond osiguranja pod uslovom da da je apelantica bila osigurana, odnosno nije dokazala da troškovi kupovine tog lijeka predstavljaju troškove koji se u cijelosti snose od strane Fonda zdravstvene zaštite, a koji teret dokazivanja je bio na apelantici, shodno članu 7. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). S obzirom na navedeno, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice kao neosnovan.
5. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši da na strani tužene nema krivice u smislu člana 158. ZOO. Okružni sud je takođe ocijenio da nije bila ispunjena pretpostavka za odgovornost tužene za štetu jer na njenoj strani nije postojala krivica. Naime, da bi prema odredbama čl. 154, 155. i 158. ZOO postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, potrebno je da su ispunjene sljedeće zakonske pretpostavke: da šteta postoji; da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem; da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika i da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete. U konkretnom slučaju neuplaćivanje zakonskih doprinosa za zdravstveno osiguranje apelantici (ali i ostalim radnicima) od strane tužene kao poslodavca nije nastalo njegovom krivicom nego zbog nelikvidnosti i finansijske nemogućnosti da vrši uplate. Okružni sud je zaključio da, iako je bila zakonska obaveza tužene da uplaćuje zakonom propisane doprinose u zdravstveni i penzioni fond na platu apelantice, kao svog radnika, tužena nije bila u mogućnosti da uplaćuje, doprinose i plate zbog nelikvidnosti, poslovanja sa gubitkoma (na dan 31. decembar 2005. godine gubitak je iznosio 241.124,00 KM). Stoga, po ocjeni Okružnog suda, ne postoji krivica tužene jer neuplaćivanje doprinosa nije vršila ni namjerno ni nepažnjom.
6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ističe da, s obzirom da je zakonska obaveza poslodavca da uposlenima mora uplaćivati doprinose po osnovu radnog odnosa, neizvršavanje zakonske obaveze povlači odgovornost za nakandu štete nastale kao posljedica neizvršavanja takve obaveze.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da ne postoji odgovornost tužene za nastalu štetu i odbili zahtjev apelantice kao neosnovan. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli postupak i donijeli osporene odluke u kojima su naveli jasne i detaljne razloge kako o svojim činjeničnim utvrđenjima, tako i o svojim pravnim stavovima, odnosno relevantnim propisima koje su primijenili. Razmatrajući navode apelantice Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u predmetnom postupku materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelantica nije u apelaciji ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelantica svoj navod o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ničim nije obrazložila, niti je, s obzirom na akcesoran karakter ovog prava, navela u odnosu na koje pravo smatra da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović