Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2757/07 (M. L.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2757/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2757/07, rješavajući apelaciju Muhameda Lišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Lišića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj: 013-0-Pžp- 07-000 268 od 14. septembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči-Prekršajno odjeljenje broj: 086-0-Pp-07-000 378 od 29. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Lišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, podnio je 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 013-0-Pžp-07-000 268 od 14. septembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči-Prekršajno odjeljenje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj: 086-0-Pp-07-000 378 od 29. juna 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj: 086-0-Pp-07-000 378 od 29. juna 2007. godine, stavljen je van snage Prekršajni nalog broj 0000900824 od 28. februara 2007. godine i apelant je oglašen odgovornim što je počinio prekršaj iz člana 44. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 6/06, u daljnjem tekstu: ZOOBS) kojim je propisano da «Na putu u naselju vozač ne smije vozilom da se kreće brzinom većom od 60 km na čas, osim ako saobraćajnim znakom nije drugačije određeno«, kažnjiv po članu 235. stav 1. tačka 3. ZOOBS-a. Osnovni sud je rješenjem, apelantu izrekao novčanu kaznu u iznosu od 100,00 KM. Također je aplenatu, na osnovu člana 16. Zakona o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske broj 34/06, u daljnjem tekstu: ZOP RS), u vezi sa članom 235. stav 1. tačka 3. i stav 2. istog člana ZOOBS-a izrekao zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od 3 mjeseca, koja se neće primijeniti ukoliko apelant u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti rješenja ne počini novi prekršaj za koji se može izreći ova zaštitna mjera. Osnovni sud je, na osnovu člana 235. stav 4. ZOOBS-a i člana 9. stav 2. tačka v) ZOP RS odredio apelantu mjeru od dva kaznena boda i obavezao ga da plati troškove postupka u iznosu određenom u dispozitivu rješenja.

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je apelant 12. marta 2007. godine, podnio zahtjev za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu broj 0000900824 izdatom 28. februara 2007. godine od ovlaštenog organa MUP CJB Doboj za PS Modriča. U toku postupka, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 28. februara 2007. godine, pod okolnostima precizno opisanim u dispozitivu rješenja, zatečen u javnom saobraćaju kada se kretao putničkim motornim vozilom brzinom od 107 km/h, koja je za 47 km/h veća od dozvoljene brzine kretanja, prema opštem ograničenju za naseljeno mjesto. Ovakvo činjenično stanje, Osnovni sud je utvrdio na osnovu Zapisnika o izvršenoj brzini kretanja vozila (ručni radar) i iz iskaza svjedoka–policajca koji je vršio kontrolu brzine kretanja vozila. Osim toga, Osnovni sud je činjenicu prekoračenja dozvoljene brzine utvrdio i iz priznanja apelanta da je prekoračio dozvoljenu brzinu kretanja vozilom, kako bi izbjegao saobraćajnu nezgodu koja se mogla dogoditi, što mu je sud uzeo kao olakšavajuću okolnost. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je utvrdio da su se u radnjama apelanta ostvarila bitna obilježja bića prekršaja iz člana 44. stav 1. ZOOBS-a, za koji ga je Osnovni sud oglasio odgovorim.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepenog rješenja, Okružni sud je Rješenjem broj 013-0-Pžp-07-000 268 od 14. septembra 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je ispitao rješenje Osnovnog suda u smislu odredbe člana 65. stav 3. ZOP-a RS i utvrdio da apelant u obrazloženju žalbe nije naveo u čemu se sastoje istaknute povrede postupka, zbog čega je Okružni sud zaključio da je ovaj navod apelanta paušalan i neosnovan. Također je Okružni sud istakao da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje da su se u radnjama apelanta ostvarila sva obilježja prekršaja i da je Osnovni sud pravilno apelanta oglasio odgovornim za učinjeni prekršaj. Okružni sud je, dalje istakao da navodi apelanta kako je u odnosu na predmetni prekršaj postupao u krajnjoj nuždi ne mogu dovesti u pitanje zakonitost i pravilnost pobijanog rješenja, jer apelant za svoje tvrdnje nije ponudio nikakve dokaze. Osim toga, Okružni sud je ispitao ožalbeno rješenje i u pogledu odluke o kazni i našao da je sankcija koju je izrekao Osnovni sud primjerena težini prekršaja i stepenu odgovornosti apelanta.

5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska Konvencija) i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer mu nije data mogućnost da iznese svoju odbranu. Naime, apelant ističe da je u zahtjevu za sudsko odlučivanje po prekršajnom nalogu, predložio da se u svojstvu svjedoka sasluša Kojić Valter i da se izvrši rekonstrukcija događaja na licu mjesta., što sud nije usvojio. Apelant smatra da bi izvođenje predloženih dokaza u velikoj mjeri bitno utjecalo na odluku suda, u smislu oslobađanja odgovornosti za učinjeni prekršaj, jer je on »trenutno povećao brzinu uslijed skretanja na lijevi kolni trag [...] izbjegavajući kontakt sa biciklistom koji se priključio na magistralni put s obližnjeg parkinga». Apelant smatra da ga je sud trebao osloboditi odgovornosti, jer je postupao u «krajnjoj nuždi». Apelant povredu prava na djelotvoran pravni lijek nije obrazložio. Osim toga, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se obustaviti izvršenje rješenja Osnovnog suda u Modriči do donošenja odluke po podnijetoj apelaciji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku koji je vođen protiv apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim predmetima ukazao da je, sa stanovišta sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, «kaznena optužba» autonomni koncept, pa stoga neko djelo koje je u domaćem zakonu kvalifikovano kao prekršaj može ipak, pokrenuti pitanje «kaznene optužbe» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ako je suštinski karakter legislativne sheme po svojoj prirodi krivični, a ne građanski. Da bi se odredilo da li je suštinski karakter legislativne sheme krivični, sudovi moraju razmotriti čitav niz faktora, uključujući posebno: a) da li je cilj ili jedan od ciljeva relevantnih zakona sprečavanje ili kažnjavanje određenog ponašanja; b) ako postoji cilj sprečavanja ili kažnjavanja, da li ponašanje koje treba biti spriječeno ili kažnjeno implicira krivicu (na primjer nepoštenje ili nebriga); i c) koja visina kazne se može nametnuti za prekršaj (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-600/04 od 17. februara 2005. godine, st. 20-21).

8. U konkretnom slučaju radi se o primjeni ZOOBS-a, koji ima za cilj, između ostalog, osigurati bezbjednost saobraćaja na putevima i sankcioniranje određenih ponašanja u saobraćaju, pa Ustavni sud smatra da je legislativna regulativa vezana za ovaj predmet, u suštini, krivična po svojoj prirodi. Ustanovljavanje odgovornosti u ovom slučaju zasnovano je na odluci da je apelant počinio prekršaj vozeći vozilo brzinom od 107 km/h, što je za 47 km/h više od dozvoljene brzine, čime je ugrozio sigurnost saobraćaja. Za učinjeni prekršaj apleantu je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilo-uslovno, te mjera od dva kaznena boda. Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, Ustavni sud zaključuje da apelant ima pravo na ukupnu proceduralnu zaštitu koja je na raspolaganju pri utvrđivanju «krivične optužbe» iz člana 6. stav 1. Europske konvencije.

9. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. juna 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju, iz apelacije prozilazi da apelant smatra da su mu povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, navodeći da mu u postupku pred sudovima prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja nije uzeta u obzir činjenica da je on povećao brzinu kako bi izbjegao sudar sa biciklistom, te da mu nije data mogućnost da provede predložene dokaze.

11. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)."

12. U vezi sa apelantovim navodima da sud prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja nije uzeo u obzir činjenicu da je on povećao brzinu kako bi izbjegao sudar sa biciklistom, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud naprijed navedeno cijenio kao olakašavajuću okolnost, prilikom odmjeravanja kazne apelantu za učinjeni prekršaj, stoga je neosnovan navod apelanta o povredi prava na pravično suđenje u tom pravcu. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud, po apelantovom zahtjevu, zakazao usmeni pretres, uredno pozvao apelanta i u pozivu naznačio da je apelant dužan obezbijediti svjedoke i isprave. Ustavni sud dalje zapaža da apelant nije postupio po navedenoj pouci iz poziva, o obezbjeđivanju svjedoka i isprava, mada u apelaciji ističe da je sud odbio njegov zahtjev. Ustavni sud uočava da je apelant svojom krivnjom propustio da obezbijedi mogućnost davanja izjave svjedoka pred sudom, pa su neosnovani njegovi navodi da mu sud nije dozvolio izvođenje dokaza. Također, Ustavni sud podsjeća i na svoju praksu u predmetu AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža, da apelant u žalbi nije isticao navednei navedeni prigovor već ga je iznio prvi put pred Ustavnim sudom. Samim tim, apelant nije omogućio „efektivnim pravnim instancama“ da raspravljaju o tom pitanju, što se može staviti na teret apelantu.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14..Apelant se, također, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović