Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/07 („Contel“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2840/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2840/07, rješavajući apelaciju „CONTEL“ d.o.o. Mostar na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „CONTEL“ d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 934 od 31. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000013 od 21. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Contel“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ana Kožulj, advokat iz Mostara, podnio je 25. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 934 od 31. juna 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000013 od 21. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je donio Presudu broj Ps-346/04 od 4. novembra 2005. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se tuženici: HT d.o.o. Mostar (pravni sljednik HPT d.o.o. Mostar, u daljnjem tekstu: I-tuženi) i općina Prozor–Rama (u daljnjem tekstu: II-tuženi), na ime ispunjenja ugovora, obavežu da mu solidarno isplate iznos od 285.628,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom, od dana utuženja do isplate. Dalje, istom presudom sud je obavezao I-tuženog da isplati apelantu iznos od 285.628,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja podrednog alternativnog tužbenog zahtjeva, pa do isplate, te apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.225,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, kao nespornu činjenicu među parničnim strankama, utvrdio da je apelant, kao izvođač radova, 20. marta 2001. godine zaključio ugovor broj 01101-HPT-MOO (u daljnjem tekstu: ugovor) o izgradnji telefonske mreže sa I-tuženim kao investitorom i mjesnim odborom (u daljnjem tekstu: MO) Orašac, kao suinvestitorom. Ugovorom se apelant, kao izvođač radova, obavezao izraditi projektnu dokumentaciju, građevinske i stručne radove na izgradnji objekta telefonske mreža Orašac i Maglice u općini Prozor. Ugovor su potpisali pravni prednik I-tuženog kao investitor i tri predstavnika MO Orašac kao suinvestitori. Od ukupne cijene radova u iznosu od 463.109,00 KM, ugovoreno je da je obaveza investitora uplata iznosa od 100.000,00 KM a suinvestitora uplata iznosa od 363.109,00 KM. Apelant je sve radove okončao 21. maja 2002. godine, nakon čega je, 9. jula 2002. godine, puštena u promet telefonska mreža Orašac-
Maglice, kada je izvršen i tehnički prijem objekta od pravnog prednika I-tuženog. Prema apelantovoj specifikaciji, konačna vrijednost izvedenih radova je iznosila 530.376,95 KM.
4. Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na II-tuženog, jer je utvrdio da općina Prozor-Rama nije pasivno legitimisana. Naime, Općinski sud je utvrdio da je kao ugovorna strana sudjelovao MO Orašac kao suinvestitor i da nije imao ovlaštenje za potpisivanje ugovora. Dalje je Općinski sud utvrdio da MO nema svojstvo pravne osobe, niti je osnovan bilo kakvom odlukom II-tuženika - općine Prozor-Rama, kao njeno upravno tijelo a ni Zakon o lokalnoj samoupravi ne poznaje MO kao jedinicu lokalne samouprave. MO Orašac je formiran kao koordinatno tijelo izmedu mještana, izvođača radova i investitora, zbog vođenja pregovora i dogovora za izgradnju objekta telefonske mreže u naselju Orašac. Zadatak MO je bio provođenje ankete zainteresiranosti stanovnika za projekt telefonske mreže, zatim prikupljanje sredstava na ime pomoći za uplatu telefonskih priključaka investitoru, kao i informiranje stanovništva o aktivnostima prilikom izvođenja tog projekta, zbog čega je tužbeni zahtjev aplenat odbio.
5. Sud je, nadalje, utvrdio da je nesporno je da je I-tuženi uplatom iznosa od 100.196,00 KM u cijelosti ispunio svoju obavezu ugovorenu odredbom člana 5. ugovora, što je potvrđeno i zapisnikom-izviješćem od 5. jula 2001. godine. Zbog toga je, prema zaključku Općinskog suda, neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na I-tuženog, pozivanjem na ispunjenje ugovora. Općinski sud je, nadalje, odlučujući o apelantovom alternativnom tužbenom zahtjevu, zaključio da je takav zahtjev osnovan u odnosu na I-tuženiog. Naime, sud je utvrdio da je telefonsku mrežu, nakon završetka radova, I-tuženi pustio u rad i da je postala njegovo vlasništvo koje je unio u poslovne knjige. U vezi s tim, Općinski sud je zaključio da je I-tuženi, preuzimanjem i puštanjem u promet telefonske mreže, kao i zasnivanjem pretplatničkih odnosa sa korisnicima te mreže, povećao svoju imovinu, koja nema osnov u pravnom poslu. Na taj način I-tuženi je, bez pravne osnove stekao korist shodno članu 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list FRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega je dužan naknaditi vrijednost postignute koristi, koja se ogleda u visini uloženih sredstava i vrijednosti rada apelanta, a koja je određena alternativnim tužbenim potraživanjem. Sud je istakao da postoji uzročno-posljedična veza između radnji apelanta koje su poduzimane i izvedene prilikom izgradnje i opremanja telefonske mreže sa sticanjem imovinske koristi I-tuženog, u smislu odredbi člana 210. st. 1. i 2. ZOO-a.
6. Općinski sud je donio Dopunsku presudu broj Ps-346/04 od 24. novembra 2005. godine, kojom je apelant odbijen sa dijelom alternativnog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa i obavezan je da naknaditi II-tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.135,00 KM. U obrazloženju dopunske presude, Općinski sud je naveo da je u presudi od 4. novembra 2005. godine, zbog očite omaške propustio odlučiti o dijelu podrednog-alternativnog tužbenog zahtjeva apelanta, iznad dosuđenog iznosa od 285.628,82 KM, kao i o zahtjevu II-tuženog za naknadu troškova postupka, zbog čega je donio odluku bez ponovnog otvaranja glavne rasprave.
7. Kantonalni sud je donio Presudu broj 007-0-PŽ-06-000013 od 21. marta 2006. godine kojom je, žalbu apelanta odbio i dopunsku presudu od 24. novembra 2005 godine, u pobijanom dijelu potvrdio. Dalje, Kantonalni sud je žalbu I-tuženog uvažio i presudu od 4. novembra 2005 godine preinačio na način da je apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno utvrdio da je I-tuženi uplatom iznosa od 100.000,00 KM, izmirio sve obaveze po ugovoru, što su ugovorne stranke i potvrdile zapisnikom-izviješćem od 5. jula 2001. godine. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da se ni jedna od parničnih stranaka nije pozvala na eventualnu zabludu prilikom potpisivanja ovoga zapisnika, te da je obaveza I-tuženog prestala ispunjenjem. Kantonalni sud je nadalje istakao da je, u konkretnoj situaciji, Općinski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je usvojio tužbeni zahtjev apelanta pozivanjem na institut neosnovanog bogaćenja. Naime, Kantonalni sud je, istakao da je stav Općinskog suda da se I-tuženi neosnovano obogatio, tj. stekao imovinu bez osnova, zasnovan na potpuno pogrešnoj primjeni odredbe iz člana 210. ZOO-a. Prema zaključku Kantonalnog suda, I-tuženi nije stekao ništa bez pravnog osnova, već upravo suprotno – na osnovu ugovora sa apelantom. Što je apelant imao poteškoća u naplati naknade od druge ugovorne strane je potpuno nebitna stvar za I-tuženog. Činjenica da I-tuženi ubire prihode od tako stečene imovine, nije bitna za potraživanja apelanta jer on, prema stavu Kantonalnog suda nije legitimisan da traži dio tih prihoda. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant zbog sopstvene greške, kada je pristao da se kao ugovorna strana pojavljuje grupa građana (Mjesni odbor) finansijski loše prošao, ali da to nema nikakve veze sa obavezom I-tuženog prema njemu.
8. Vrhovni sud je donio je Presudu broj 070-0-Rev-06-000934 od 31. jula 2007. godine, kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da iz podataka spisa slijedi da je Općinski sud pravilno utvrdio da je I-tuženi izvršio svoju ugovornu obavezu. Osim toga, pravilno je utvrđeno i da II-tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari, što apelant u reviziji i ne osporava..Dalje je istakao da način na koji I-tuženi ostvaruje prihode nema značaja za potraživanja apelanta. Osim toga, pravilan je zaključak Kantonalnog suda da apelant nije dokazao da je njegova imovina nezakonito prešla u imovinu I-tuženog, zbog čega nema uslova za primjenu člana 210. ZOO-a. Naime, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak da sticanje bez osnova postoji kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prelaz nema temelja u pravnom poslu ili zakonu.
9. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo na njegovu štetu na koji način je oštećena njegova imovina, kao izvođača radova. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno tumačio materijalno pravo u odnosu na zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova. Stajalište suda da nema uslova za primjenu člana 210. ZOO-a je sasvim proizvoljno tumačenje tog propisa, zbog čega je došlo do povrede osnovnih ljudskih prava i sloboda apelanta. Apelant predlaže Ustavnom sudu da, u okviru apelacijske jurisdikcije, usvoji apelaciju kao osnoavnu i na taj način mu pruži zaštitu u pravu na pravično suđenje i zaštitu imovine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su i Vrhovni sud i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović