Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/07 (M.B.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2639/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2639/07, rješavajući apelaciju M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 836 od 18. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 302 od 19. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 092-0-P-06-000 034 od 6. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića, podnio je 24. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 302 od 19. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P- 06-000 034 od 6. aprila 2007. godine. Apelant je 11. i 23. decembra 2009. godine dopunio apelaciju i Ustavnom sudu dostavio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 836 od 18. septembra 2009. godine.

2. Osnovni sud je donio Presudu broj 092-0-P-06-000 034 od 6. aprila 2007. godine, kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta da se poništi odluka Nadzornog odbora tuženog a.d. „Komunalno“ Milići (u daljnjem tekstu: tuženi) o izboru i imenovanju S. S. za direktora tuženog. Osnovni sud je također, odbio tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da od preostalih kandidata koji su učestvovali na javnom konkursu za izbor i imenovanje direktora, koji ispunjavaju opšte i posebne uslove propisane javnim konkursom, izvrši izbor i imenovanje direktora i da odluku o izboru i imenovanju objavi u „Službenom glasniku RS“. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.125,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, zaključio da je postupak izbora direktora tuženog, nakon raspisivanja javnog konkursa proveden u skladu sa Zakonom o javnim preduzećima i statutom tuženog, te da je Nadzorni odbor tuženog pravilno utvrdio da izabrani kandidat S. S. ispunjava opšte i posebne uslove propisane javnim konkursom. Naime, Osnovni sud je u postupku razmatrao prigovor apelanta da izabrani kandidat S.S. nema 4 godine radnog iskustva na rukovodećem radnom mjestu i da ljekarsko uvjerenje koje je priložio uz prijavu na javni konkurs nije validno. S tim u vezi, Osnovni sud je činjenicu da S. S ima više od 4 godine radnog iskustva na rukovodećim radnim mjestima, utvrdio na osnovu dokaza dostavljenih uz prijavu na konkurs i u sudski spis, te na osnovu iskaza saslušanih svjedoka. Pored toga, Osnovni sud je utvrdio da je neosnovan navod apelanta da ljekarsko uvjerenje koje je dostavio S.S. nije validno, jer je utvrdio da je to uvjerenje izdao Dom zdravlja u Milićima, a apelant, osim paušalnog pozivanja na nevalidnost dokumenta, nije zatražio od suda da od organa koji je izdao javnu ispravu zatraži da se izjasni o autentičnosti. Osnovni sud je, također, saslušao i članove Nadzornog odbora tuženog koji su obavljali intervju sa kandidatima i koji su donijeli odluku o izbou S.S. za direktora. Na osnovu svih provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je odluka Nadzornog odbora tuženog o izboru S. S. za direktora, donesena u skladu sa zakonom, te da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan i obavezao ga da tuženom naknadi troškove postupka .

4. Okružni sud je donio Presudu broj 014-0-Gž-07-000 302 od 19. jula 2007. godine kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da je utvrdio kako je Osnovni sud, pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je nakon temeljite ocjene iskaza saslušanih svjedoka, utvrdio da je S.S. ispunjavao uslove po raspisanom konkursu za izbor i imenovanje direktora tuženog. Prema mišljenju Okružnog suda, neosnovani su navodi apelanta da Nadzorni odbor tuženog nije raspolagao sa dokumentacijom o iskustvu izabranog kandidata S.S. na rukovodećim radnim mjestima. Pored toga, Okružni sud je naveo da se ispravanost ožalbene presude ne dovodi u pitanje žalbenom tvrdnjom apelanta da je Osnovni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer je dozvolio tuženom da izvodi dokaze koje nije predlagao na pripremnom ročištu. Okružni sud je uvidom u zapisnik sa ročišta utvrdio da je sud izvršio uvid u dokumentaciju sa kojom su stranke raspolagale, što je u skladu sa Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega su neosnovani navodi apelanta da je suprotno članu 102. stav 2. ZPP tuženoj strani dozvoljeno predlaganje i provođenje dokaza. Osim toga, neosnovani su i navodi apelanta o povredama postupka vezanim za saslušanje svjedoka. Naime, svjedoci su detaljno ispitani i stranke su imale mogućnost da svjedocima postavljanju pitanja. Po mišljenju Okružnog suda iz svih provedenih dokaza, uključujući i iskaze saslušanih svjedoka, proizilazi da je S.S. ispunjavao posebne i opšte uslove po raspisanom konkursu od 10. marta 2006. godine. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi žalbe da u vrijeme izbora kandidata od strane Nadzornog odbora tuženog nije postojao dokaz o radu S.S. na rukovodećim poslovima. Obzirom da je Okružni sud utvrdio da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je na isto pravilno primijenio materijalni zakon, to je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

5. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-07-000 836 od 18. septembra 2009. godine kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga i u granicama postojanja povreda na koje pazi po službenoj dužnosti. Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koje je i on vezan, slijedi da je tužitelj osnovano odbijen sa tužbenim zahtjevom o čemu su u obrazloženjima nižestepenih sudova dati valjani i na zakonu zasnovani razlozi. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je u konkretnom sporu i materijalno pravo pravilno primijenjeno te da nije primijenjeno na štetu apelanta.

6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

7. U suštini, svi apelantovi navodi se svode na tvrdnje da su sudovi tokom provedenog postupka pogrešno utvrdili činjenično stanje vezano za ispunjavanje opštih i posebnih uslova od strane S. S. za poziciju direktora. Prema apelantovim tvrdnjama, sud je prihvatio dokazivanje ispunjavanja uslova konkursa na osnovu iskaza svjedoka, a zanemario je priložene dokumente na konkurs koji su u Nadzornom odboru tuženog i koji „neće poreći svoje greške i propuste koji su svejedno učinjeni a koji su očigledno davali lažne iskaze svjedočeći u svoju i korist primljenog S.S. od koga su očigledno imali korist.“ Apelant potom navodi da je Nadzorni odbor diskriminirao njega kao kandidata, odnosno lice koje traži zaposlenje i da je favorizovao «već unaprijed određenog kandidata S.S.» koji je već imao zaposlenje. Apelant traži da Ustavni sud donese konačnu odluku u ovom sporu, jer je on izgubio svako povjerenje u redovne sudove. Dalje , apelant traži da Ustavni sud naloži da mu se naknade troškvi postupka koje je imao u ovom sporu po predočenom troškovniku te troškove koje je sud dosudio da plati tuženom, jer je on samo tražio pravdu a „sud se stavio na stranu kriminala i korupcije umjesto da ih u korijenu sasiječe i koje ne zna ni sam kako će da plati jer je izgubio svaku nadu da će naći posao“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvncije, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

12. U vezi sa ostalim navodima koji se tiču pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, Ustavni sud smatra da apelant nije ničim učinio vjerovatnim da su navedena prava osporenim odlukama na bilo koji način prekršena, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/07 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio