Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/07 (M. T.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2682/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2682/07, rješavajući apelaciju Marka Teodorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Teodorovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000905 od 7. avgusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Teodorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Obudovca, kojeg zastupa Safet Kikić, podnio je 4. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000905 od 7. avgusta 2007. godine. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2682/07 od 13. decembra 2007. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) da izvrši prekid ili zastoj izvršnog postupka, koji se vodi protiv apelanta pod br. I 4/04, do donošenja odluke po apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-99/98 od 10. juna 2003. godine, usvojen je tužbeni zahtjev N.H. i H.H. (u daljnjem tekstu: tužitelji) kojim su tražili da se obaveže apelant da im na ime povrata isplaćenog dijela kupoprodajne cijene po kupoprodajnom ugovoru od 28. januara 1992. godine isplati iznos od 100.000,00 KM zajedno sa zakonskim kamatama računajući od dana zaključenja ugovora, pa sve do konačne isplate. Presudom su tužitelji su obavezni da nakon prijema novca apelantu predaju u posjed nekretnine koje su bile predmet kupoprodaje..

3. Presudom Kantonalnog suda u Odžaku (daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-96/03 od 2. decembra 2003. godine, žalbe tužitelja i apelanta su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena, a presudom Vrhovnog suda broj Rev-76/04 od 28. septembra 2005. godine odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude.

4. Protiv presude Vrhovnog suda apelant je 15. decembra 2005. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je 15. februara 2007. godine usvojio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2558/05. Predmetnom odlukom Ustavni sud je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda i predmet vratio Vrhovnom sudu na hitan postupak. U predmetnoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da je primjena pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova bila očigledno proizvoljna, što se ogleda i u činjenici da su se sudovi pravilno pozvali na odredbe materijalnog prava iz člana 104. i 122. ZOO, ali da iste nisu primijenili. Ustavni sud je zaključio da u skladu sa navednim zakonskim odredbama redovni sudovi nisu mogli obavezati apelanta da pored primljenog iznosa od 100.000,00 KM, koji je primio po osnovu ništavosti ugovora, tužiteljima isplati i zakonsku kamatu od dana zaključenja ugovora, pa do konačne isplate.

5. Otklanjajući povrede ustavnih prava apelanta u smislu razloga iz navedene Odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-07-000905 od 7. avgusta 2007. godine, reviziju djelomično uvažio, obje nižestepene presude preinačio u odluci o kamatama i apelanta obavezao da na dosuđeni glavni dug plati zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe. U ostalom dijelu Vrhovni sud je reviziju je odbio.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, čiju tačnost revizijski sud ne ispituje, pravilno primjenjeno materijalno pravo kada je odlučeno da je tuženi obavezan da u skladu sa članom 104. ZOO vrati iznos od 100.000,00 KM. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, Vrhovni sud je utvrdio da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obavezali apelanta da isplati tužitelju zatezne kamate počev od dana isplate dijela kupoprodajne cijene. Vrhovni sud je naglasio da: «u slučaju kada lice primi novčani iznos po osnovu ništavog pravnog posla i time se neosnovano obogati, onda primjenom člana 214. ZOO istom pripada pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva, tj. u ovom slučaju od danja podnošenja tužbe».

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1.uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud ponovo izvršio povredu navedenih prava i proizvoljno primjenio materijalno pravo, jer je svoj stav u pogledu kamate zasnovao na članu 214. ZOO. Apelant smatra da je takav stav Vrhovnog suda «apsolutno neprihvatljiv, jer bi se takav zaključak mogao odnositi samo na tužitelje koji su korištenjem sporne nekretnine ostvarili veću zaradu, nego što je od njega potražuju». Apelant ističe da Vrhovni sud nije ispoštovao Odluku Ustavnog suda čime je postupio protivno članu 64. stav

5. Pravila Ustavnog suda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje navodeći da je u ponovnom postupku Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05)

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, Vrhovni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP-2558/05 od 16. maja 2007. godine, kojom je utvrđeno da je proizvoljnom primjenom pozitivno-pravnih propisa, odnosno dosuđenjem kamate od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora bez zadovoljavajućeg obrazloženja, prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Slijedom te odluke, Vrhovni sud je u ponovnom postupku utvrdio da je, zbog neosnovanog sticanja, apelant dužan platiti zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni glavni dug počev od dana podnošenja tužbe kako to propisuje član 214. ZOO, a ne od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora.Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2682/07 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio