Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2717/07 (M. Č.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2717/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2717/07, rješavajući apelaciju Mustafe Čička, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Čička podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-06-002 122 od 27. juna 2007. godine, i Rješenja Općinskog suda u Zenici, broj I-

6908/91 od 17. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Čičak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 10. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-06-002 122 od 27. juna 2007. godine, i rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-6908/91 od 17. oktobra 2005. godine.

2. Apelant [tražilac izvršenja] je 20. decembra 1991. godine, podnio Osnovnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) prijedlog za izvršenje Sporazuma broj 08/02-473-5/85 od 4. oktobra 1990. godine, o naknadi sa RO Rudnici mrkog uglja «Zenica» u Zenici (u daljnjem tekstu: izvršenik), zaključenog pred SO-e Zenica, Opštinska komisija za urbanizam, građevinarstvo, komunalne i imovinsko-pravne poslove, prema kojem je izvršenik obavezan da mu kao vlasniku eksproprisanog stambenog objekta umjesto obezbjeđenja drugog odgovarajućeg stana isplati iznos od 1,120.000,00 YU dinara, u tri rate zaključno sa 1. januarom 1991. godine. Kako je izvršenik 17. decembra 1991.godine, isplatio apelantu u skladu sa navedenim Sporazumom iznos od 1.800,000,00 YU dinara, to je prema navodima apelanta ostao u obavezi da u skladu sa postignutim Sporazumom isplati mu preostali iznos od 2.353.600,00 dinara, sa pripadajućom kamatom, jer je na dan isplate 17. decembra 1991. godine došlo do povećanja cijene 1 m² stambenog prostora.

3. Rješenjem o izvršenju, broj I-6908/91 od 25. decembra 1991. godine Osnovni sud je odredio predloženo izvršenje. Protiv navedenog rješenja izvršenik je 23. januara 1992. godine izjavio prigovor Osnovnom sudu u kome je istakao da je realizovao novčanu tražbinu prema apelantu u izvršnom postupku kojeg je vodio Osnovni sud pod brojem I-4068/91, a da za potraživanje koje je predmet ovog izvršnog postupka apelant nema izvršnu ispravu (Sporazum), te da je sud donio rješenje samo na osnovu izvršnog prijedloga.

4. Rješenjem o izvršenju broj I-6908/91 od 22. februara 1994. godine, Osnovni sud je apelantov prijedlog za izvršenje odbacio, a da nije odlučio o prigovoru izvršenika, a zatim je spis adaktirao. Apelant je, 29. januara 2003. godine pismenim podneskom zatražio nastavak provođenja izvršenja po Rješenju o izvršenju broj I-6908/91 od 25. decembra 1991 godine, i 17. decembra 2004. godine, je na službenu bilješku suda izjavio da predmetnim izvršenjem traži preostali neisplaćeni dug, po osnovu Sporazuma o naknadi zaključenog kod Općinske komisije sa izvršenikom. Pismenim podneskom od 24. decembra 2004. godine, apelant je zatražio da ukoliko sud ne odluči o predmetnom Rješenju od 22. februara 1994. godine, taj podnesak smatra žalbom na Rješenje o izvršenju broj I-

6908/91 od 22. februara 1994. godine, izjavljenom Kantonalnom sudu.

5. Rješenjem Općinskog suda (raniji Osnovni sud) broj I-6908/91 od 31. decembra 2004. godine, stavljeno je van snage Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-6908/91 od 22. februara 1994. godine. Sud je obrazložio da je prema sadržaju spisa utvrdio da je o izvršnom prijedlogu apelanta od 20. decembra 1991. godine, Osnovni sud odlučio Rješenjem o izvršenju, broj I-6908/91 od 25. decembra 1991.godine, i odredio predloženo izvršenje nad izvršenikom. Općinski sud je naveo da je Osnovni sud Rješenjem o izvršenju broj I-6908/91 od 22. februara 1994. godine, prijedlog apelanta za izvršenje odbacio, ne odlučivši o prigovoru izvršenika blagovremeno izjavljenom na Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-6908/91 od 25. decembra 1991. godine. Općinski sud je dalje naveo da ovakvo stanje u spisu procjenjuje procesnom situacijom neutemeljenom ni u jednom od procesnih zakona, iz kojih razloga je Rješenje o izvršenju broj I-6908/91 od 22. februara 1994.godine stavio van snage.

6. Općinski sud je Zaključkom broj I-6908/91 od 25. marta 2005. godine, apelantu dostavio prigovor izvršenika izjavljen na rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj I-6908/91 od 25. decembra 1991.godine.

7. Rješenjem Općinskog suda broj I-6908/91 od 17.oktobra 2005.godine, koje je doneseno nakon dva održana ročišta, usvojen je prigovor izvršenika od 23. januara 1992. godine, i Rješenje o izvršenju, broj I-6908/91 od 25. decembra 1991.godine, stavljeno je van snage. Također, je odlučeno da se dosadašnje izvršne radnje ukidaju, a Prijedlog za izvršenje od 20. decembra 1991. godine, je odbijen. Sud je u obrazloženju rješenja istakao da je nakon uvida u Sporazum ustanovio da je prigovor izvršenika osnovan, budući da se iz Sporazuma na kojem apelant temelji navedeno izvršenje vidi da nema dogovora među strankama niti pomena o proračunu visine tražbine koja je predmet ovog izvršenja. Sud je zaključio da za ovakvo potraživanje apelant nema izvršnu ispravu, jer isu ne sadrži Sporazum na koji se apelant poziva u svom izvršnom prijedlogu. Kod ovakvog utvrđenja, a imajući u vidu da je među strankama nesporno da je po Sporazumu broj 08/2-473-5/85 od 4. oktobra 1990. godine, izvršenik izvršio isplatu u izvršnom postupku kojeg je vodio Osnovni sud pod poslovnim brojem I-4068/91, te da izvršenik i apelant u navedenom Sporazumu nisu ugovorili isplatu po cijeni koštanja kvadratnog metra stana na dan isplate, sud je prigovor izvršenika usvojio, Rješenje o izvršenju broj I-6908/91 od 25. decembra 1991. godine, stavio van snage, i do tada provedene izvršne radnje ukinuo, i izvršni prijedlog odbio.

8. Protiv Rješenja Općinskog suda I-6908/91 od 17.oktobra 2005.godine, apelant je 4. januara 2006. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-002 122 od 27. juna 2007. godine, žalbu apelanta odbio i rješenje Općinskog suda potvrdio. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je po Sporazumu od 4. oktobra 1990. godine, izvršenik realizovao novčanu tražbinu 17. decembra 1991. godine. Sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da nije ugovoreno proračunavanje visine tražbine koja je predmet ovog izvršenja. Po ocjeni suda Rješenje o izvršenju mora biti istovjetno sa dužnikovom obavezom sadržanom u izvršnoj ispravi, pa kako je nesporno da je izvršenik po Sporazumu od 4. oktobra 1990. godine izvršio isplatu u postupku koji je vođen pod brojem I-4068/91, kao i da nije ugovorena isplata po cijeni koštanja kvadratnog metra stana na dan isplate, to je pravilna odluka Općinskog suda koja je donesena u smislu odredbi člana 49. st. 1, 2. i 3., Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Sud je dalje naveo da zakašnjenje izvršenika od godinu dana i postojeća velika inflacija u vrijeme izvršenja obaveze predstavljaju poseban osnov koji strane nisu ugovorile, i za takvu štetu apelant u ovom postupku nema izvršnu ispravu. Navedeno Rješenje Općinskog suda dostavljeno je apelantu je 13. augusta 2007. godine.

9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima. Apelant je iznio hronologiju postupaka u kojima su donesene osporene odluke, smatrajući da je sud povrijedio odredbe Zakona o izvršnom postupku, nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant posebno naglašava da je postupak povodom njegovog prijedloga za izvršnje trajao predugo čime je povrijeđena i «razumnost roka» odlučivanja kao elementa prava na pravičan postupak. Apelant konačno predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, i naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, saglasno Sporazumu i odredbama čl. 26 i 140. ZIP.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koje se po mišljenju apelanta ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

13. Imajući u vidu da se apelant, u ovom kontekstu, isključivo žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava i, stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, , koje bi trebalo meritorno razmotriti.

14. U odnosu na apelantove navode o navodno nerazumno dugom trajanju predmetnog izvršnog postupka, Ustavni sud ukazuje da je nadležan za ispitivanje navodnih povreda ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koje su se desile nakon 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud je, dakle, nadležan ispitati apelantove navode o nerazumno dugom trajanju postupka nakon 2003. godine kada je apelant zatražio nastavak provođenja izvršenja po Rješenju o izvršenju broj I-6908/91 od 25. decembra 1991 godine. Ispitujući ove navode Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi utvrdili da je izvršenik u potpunosti izmirio obavezu utvrđenu u izvršnoj ispravi, a da eventualna razlika u cijeni koju je apelant tražio u izvršnom postupku predstavlja poseban osnov koji strane nisu ugovorile i da za takvu eventualnu štetu apelant nije imao izvršnu ispravu. Dakle, očigledno je da je apelant insistirao na vođenju postupka izvršenja u kojem je od samog početka bilo izvjesno da je bespredmetan i stoga se apelant u takvoj situaciji ne može pozivati na garancije prava na pravično suđenje. Suprotno tumačenje dovelo bi u pitanju svrhu i smisao zaštite ljudskih prava kakve pruža Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencije. Ustavni sud stoga smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz. Evropske konvencije Ustavni sud je zaključio da se apelant paušalno pozvao na kršenje ovih prava, odnosno u apelacjii nema dokaza ili činjenica koji bi ukazali da su kršenja navedenih ustavnih prava na koje se poziva apelant vjerovatna ili moguća. Ustavni sud, stoga, smatra da su i ovi apelantovi navodi su očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2717/07 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio