Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3639/07 (S. M.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3639/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3639/07, rješavajući apelaciju Save Majkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Save Majkić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-06-000052 od 12. decembra 2006. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci broj 1045232040 od 16. decembra 2005. godine, i Rješenja direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Prijedor broj 1045232040 od 26. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sava Majkić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, podnijela je 31. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000052 od 12. decembra 2006. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 1045232040 od 16. decembra 2005. godine, i Rješenja direktora Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1045232040 od 26. septembra 2005. godine.
2. Rješenjem prvostepenog organa broj 1045232040 od 26. septembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem drugostepenog organa broj 1045232040 od 16. decembra 2005. godine, apelantica je odbijena sa zahtjevom za ostvarivanje prava na invalidsku penziju. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je u postupku koji je prethodio rješavanju žalbe, pribavio nalaz, ocjena i mišljenje Fonda PIO Republike Srpske- Odjeljenja za ocjenu radne sposobnosti u Drugom stepenu Banja Luka, broj 1033/2005 od 12. decembra 2005. godine, i utvrdio da je nalaz u potpunosti saglasan sa nalazom prvostepenog organa za vještačenje, da kod apelantice ne postoji invalidnost u smislu člana 62. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon PIO «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02). Drugostepeni organ, je zaključio, da su žalbeni navodi apelantice da prvostepena ljekarska komisija nije uzela u obzir sve činjenice u vezi njene bolest neosnovani, pa je shodno odredbama člana 225. Zakona o opštem upravnom postupku, žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja prvostepenog organa odbio.
3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-U-06-000052 od 12. decembra 2006. godine apelanticina tužba, kojom je osporila zakonitost rješenja drugostepenog organa broj 1045232040 od 16. decembra 2005. godine, odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepeni organ u svemu postupio u skladu sa odredbama čl. 101. 131. Zakona o PIO, i članom 19. Pravilnika o ocjenjivanju radne sposobnosti u penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Pravilnik «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 84/02 i 7/05). Nadalje, Okružni sud je naveo da je odredbama citiranog zakona propisano da pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad, gubitak sposobnosti za obavljanje djelatnosti po osnovu koje je osiguran ili gubitak sposobnosti za privređivanje. Također, Okružni sud je naveo da su stručni radnici, vještaci medicinske struke dali ocjenu, nalaz i mišljenje da kod apelantice ne postoji invalidnost, te da je ocjena i mišljenje ovih organa, specijalizovanih za utvrđivanje činjenica za postojanje invalidnosti data u skladu sa pravilima struke na osnovu izvršenog pregleda apelantice i uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju. Okružni sud je također naveo da apelanticini navodi tužbe da nalazi i mišljenja ljekarskih komisija ne sadrže razloge, s obzirom na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje nisu od uticaja na odluku suda.
4. Apelantica smatra, da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelantica svoje navode o povredi navedenog prava zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. U tom pogledu je istakla, da se ne slaže sa nalazima i mišljenjem vještaka medicinske struke koji su cijenjeni u predmetnom postupku, u kojem je odbijena sa zahtjevom za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je smisao zaštite koju pruža pravo na život, da nametne obavezu državnim vlastima da zaštite pravo svakoga na život, čemu slijedi zabrana namjernog lišavanja života. Ustavni sud zapaža da apelantica samo paušalno navodi da je povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, ali da u vezi sa svojim tvrdnjama nije dala bilo kakve argumente ili dostavila bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u ovom predmetnom postupku. Naime, apelantica svoje navode o povredi navedenog prava zasniva isključivo na neslaganju s načinom na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice paušalni.
10. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović