Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1257/07 (EUROBENZ d.o.o. Grude)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1257/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 1257/07, rješavajući apelaciju EUROBENZ d.o.o. Grude, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija EUROBENZ d.o.o. Grude podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000239 od 8. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. EUROBENZ d.o.o. Grude (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zdenko Milas, advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000239 od 8. februara 2007. godine.

2. PPTTU «Almy» d.o.o. Nemila - Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnio je 12. februara 2001. godine tužbu protiv apelanta radi isplate duga u iznosu 100.000,00 KM, a apelant je 5. i 20. marta 2003. godine podnio prutivtužbu protiv tužitelja radi isplate duga u konačnom iznosu od 448.064,99 KM, koji je sud prihvatio i nastavio jedinstven postupak o zahtjevu tužbe i protivtužbe.

3. Općinski sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odlučujući o tužbi tužitelja i protivtužbenom zahtjevu apelanta, donio je Presudu broj Ps-15/01 od 1. oktobra 2004. godine, koju je Kantonalni sud u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), svojim Rješenjem broj Pž-

5/05 od 4. marta 2005. godine, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.

4. Presudom Općinskog suda, broj Ps-64/05 od 4. augusta 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Pž-68/05 od 9. decembra 2005. godine, obavezan je apelant da PPTTU «Almy» d.o.o. Nemila - Zenica (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. oktobra 1999. godine, pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.785,00 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Stavom dva izreke presude odbijen je u cijelosti protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine prema apelantu u iznosu od 100.000,00 KM i postojanje apelantove tražbine prema tužitelju u iznosu od 448.064,99 KM, da se navedene tražbine prebiju pa da se naloži tužitelju da isplati apelantu iznos od 348.064,99 KM sa zakonskim zateznom kamatom i to počevši od 11. oktobra 1999. godine pa do konačne isplate sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja, te da je dužan tužitelj naknaditi apelantu troškove ovog postupka u iznosu od 50.536,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od zaključenja pa do isplate. Pored toga, odlukom Kantonalnog suda apelant je obavezan da tužitelju-prvotuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 544,00 KM.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je potraživanje tužitelja osnovano, da je tužitelj u toku postupka dokazao da uplatom iznosa od 100.000,00 KM na blagajni apelanta nije plaćao gorivo, što je i apelant kasnije priznao, niti je plaćao kamate, jer iste apelant od njega nije ni tražio, niti ih obračunavao. Općinski sud je dalje naveo da su sva plaćanja među strankama vršena putem akceptnih naloga i bankarskih garancija, te da u računovodstvu apelanta na dan 7. februara 2000. godine na redovnoj kartici broj 21200 su zatvorena sva potraživanja među parničnim strankama i stanje salda je "0", a kod tužitelja je redovna kartica zaključena 4. februara 2000. godine i stanje je "0", što znači da su sa navedenim datumima u kartici tužitelj i apelant zatvorili svoja međusobna potraživanja. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja koji je glasio na isplatu duga apelantu nastalog kratkoročnom pozajmnicom u iznosu od 100.000,00 KM u cjelosti osnovan, pa je shodno odredbama člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučio kao u stavu 1.izreke presude. Općinski sud je naveo da u toku postupka apelant nije dokazao osnovanost protivtužbenog zahtjeva, te da Općinski sud nije prihvatio obračun i potraživanje kamata nakon što je kupoprodajni odnos zatvoren u oba računovodstva, plaćeni svi računi, te da prema pozitivnim propisima, sa prestankom glavne obaveze se gase sporedna prava. S obzirom da Općinski sud nije prihvatio protivtužbeni zahtjev apelanta kao osnovan, samim tim je bilo bespredmetno da raspravlja o preboju međusobnih potraživanja istaknutom u protivtužbenom zahtjevu i prigovoru zastare istaknutom od strane tužitelja.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak i donio na zakonu utemeljenu odluku, koju je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Odlukom Kantonalnog suda apelant je obavezan da tužitelju-prvotuženiku naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 544,00 KM

7. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000239 od 8. februara 2007. godine, djelimično je uvažena apelantova revizija i drugostepena presuda ukinuta u dijelu u kome je odbijena žalba apelanta na stav II izreke prvostepene presude i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu, dok je apelantova revizija odbijena na dio drugostepene presude kojim je potvrđen stav I izreke prvostepene presude te odlučeno o tužiteljevim troškovima odgovora na žalbu.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelantove revizije, kao i spisa, slijedi da apelant ne osporava svoj dug prema tužitelju u iznosu od 100.000,00 KM, kao ni kamatu na ovaj iznos počev od 11. oktobra 1999. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da u završnoj riječi na zapisniku sa glavne rasprave od 1. septembra 2004. godine apelant je priznao ovo potraživanje tužitelja, pa je stoga apelantovu reviziju, ukoliko se uopće odnosi na ovaj dio pobijane odluke, Vrhovni sud odbio primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku.

9. Vrhovni sud je istakao da je apelant svoj protivtužbeni zahtjev nepotrebno formulisao tako da traži utvrđenje tužiteljevog potraživanja u iznosu od 100.000,00 KM, utvrđenje svog potraživanja prema tužitelju u iznosu od 448.064,99 KM, te prebijanje ova dva potraživanja, jer on u ovoj parnici nije isticao prigovor radi prebijanja, već je dana 18. februara 2002. godine protiv tužitelja podnio protivtužbu (član 174. ranijeg Zakona o parničnom postupku), na iznos od 124.997,14 KM, pa je prvostepeni sud na ročištu od 20. marta 2003. godine oba postupka spojio radi zajedničkog raspravljanja, da bi apelant 1. septembra 2004. godine protivtužbeni zahtjev povećao na 448.064,99 KM, a što je prvostepeni sud dozvolio. Vrhovni sud je naveo da ovaj iznos apelant od tužitelja potražuje na ime obračunate kamate po računima za isporučenu robu plaćenu sa zakašnjenjem u periodu od 1. januara 1996. godine pa do 7. februara 2000. godine tj. do dana finansijskog vještačenja u sporu. Vrhovni sud je dalje naveo da oba nižestepena suda su ovakav protivtužbeni zahtjev odbili, ali nisu dali adekvatno pravno obrazloženje zbog čega to čine, odnosno, prvostepeni sud to čini (a drugostepeni sud potvrđuje) s obrazloženjem da su sva međusobna potraživanja u računovodstvima stranaka "zatvorena" sa 7. februarom 2000. godine, svi računi plaćeni, te saldo kod obje strane označen sa "0". Citirajući odredbe člana 295. stav 2. ZOO, prema kojoj prestankom glavne obaveze gase se jemstvo, zaloga i druga sporedna prava, i odredbe člana 277. stav 1. istog zakona, prema kojoj dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i kamatu po stopi utvrđenoj zakonom, Vrhovni sud je smatrao da se prestankom glavne obaveze gasi obaveza plaćanja kamata kao sporedne obaveze samo za ubuduće, ali ne i za proteklo vrijeme u kome je ona već nastala. Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je apelant na dan 7. februar 2000. godine u svojoj dokumentaciji saldo u poslovanju sa tužiteljem sveo na "0", još ne znači da je time tužitelju otpustio dug za dospjele, a neisplaćene kamate po računima. Naime, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 344. stav 1. ZOO obaveza prestaje kad povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi, a iz utvrđenog činjeničnog stanja to ne slijedi. Vrhovni sud je dalje naveo da oba nižestepena suda su svoj stav temeljili na činjenici da stranke do ovog spora kamate nikada nisu pominjale u svom poslovanju, međutim, iz dva ugovora, u koja je prvostepeni sud vršio uvid, slijedi da su stranke ugovarale rok plaćanja robe, te plaćanje kamata u slučaju kašnjenja. Vrhovni sud je istakao da apelant u reviziji tvrdi da se iz ispostavljenih računa vidi da je tužitelju obračunavao kamate, a iz nižestepenih presuda osnovanost ovih navoda se ne može provjeriti, jer se u njima konkretni računi ne pominju, te sem toga, tužitelj je isticao i prigovor zastare apelantovih potraživanja iz protivtužbe. Zbog svega toga Vrhovni sud je zaključio da nema uslova da, odlučujući o reviziji apelanta, pobijanu presudu eventualno preinači, pa je primjenom odredbe člana 250. stav 2. Zakona o parničnom postupku, drugostepenu presudu u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

10. Tužitelj je zatim pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja navedenih presuda, i isti je u toku.

11. Apelant je podnio apelaciju protiv dijela presude Vrhovnog suda kojom je apelantova revizija odbijena u odnosu na dio drugostepene presude kojim je potvrđen stav I izreke prvostepene presude te odlučeno o tužiteljevim troškovima odgovora na žalbu, tvrdeći da mu je time povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogriješio kada je u ovom dijelu donio ovakvu presudu, jer je protivno odredbama člana 336. ZOO razdvojio tužbeni i protutužbeni zahtjev apelanta. Apelant navodi da, umjesto da do sada angažirani sudovi na svim razinama jedinstveno i istovremeno riješe tužbeni i protutužbeni zahtjev prema već istaknutom prigovoru prijeboja, po kojem je na dan 11. oktobra 1999. godine apelant ostvario zakonske uvjete za prijeboj svojeg potraživanja sa dugom prema tužitelju, «proizvedena» je pravna situacija u kojoj onaj koji je imao daleko veći dug od potraživanja sada svoje potraživanje ostvaruje, a onaj tko je imao skoro četiri puta veće potraživanje i nadalje ostaje u neizvjesnosti što će se i kako odlučiti. Apelant je dalje naveo da je tokom postupka dokazao da je na dan 11. oktobar 1999.godine, kada je nastala tzv. kompenzabilnost, njegovo potraživanje bilo daleko veće od onih 100.000,00 KM, koje potražuje tužitelj, i na taj dan se ova potraživanje i obaveze moraju kompenzirati, tj.do tog iznosa anulirati, a tek nakon toga za ostvarenu razliku postoji i protivpotraživanje apelanta. Apelant je istakao da, mada se vraća u situaciju da o njegovom protivtužbenom zahtjevu se raspravlja pred drugostepenim sudom, pravno i stvarno mu se onemogućava da svoju obvezu riješi prebijanjem-kompenzacijom.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je Vrhovni sud reviziju apelanta djelimično uvažio i Presudu Kantonalnog suda u pogledu odluke o protivtužbenom zahtjevu ukinuo i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje u tom dijelu. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu ( vidi ,Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba.), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.

16. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1257/07 (EUROBENZ d.o.o. Grude) | Sudska praksa | Aktio