Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/07 (M. P.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2752/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 2752/07, rješavajući apelaciju Milene Panić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Panić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Kž-07-000 069 od 11. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj K-23/04 od 9. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Panić(u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Doboja, podnijela je 15. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Kž-07-000 069 od 11. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-23/04 od 9. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj K-23/04 od 9. marta 2007. godine, apelantica je oglašena krivom što je u vrijeme i na način opisan u izreci presude izvršila produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi stava 3. Krivičnog zakona Republike Srpske u daljnjem tekstu: KZ RS, te je na osnovu istog zakonskog propisa uz primjenu čl. 36. tačka 2. i 40. stav 1. tačka 4. KZ RS osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.
3. Istom presudom na osnovu člana 289. tačka v) Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 50/03, u daljnjem tekstu: ZKP), odbijena je optužba protiv apelantice da je počinila krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave iz člana 366. stav 2. KZ RS.
4. Apelantica je na osnovu člana 99. stav 1. ZKP obavezana da na ime troškova krivičnog postupka plati paušal sudu u iznosu od 300,00 KM, a oštećena Republika Srpska-Republička uprava javnih prihoda je, na osnovu člana 108. stav 3. ZKP sa imovinsko pravnim zahtjevom, upućena na parnicu.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelantica u svojstvu pomoćnika direktora Republičke uprave javnih prihoda-Područni centar Doboj izvršenjem radnji, koje su navedene u osam tačaka izreke prvostepene presude, u namjeri da sebi i drugima pribavi imovinsku korist, prekoračila granice službenog ovlaštenja i time za sebe i druge pribavila imovinsku korist u iznosu koji prelazi 10.000,00 KM.
6. Osnovni sud je obrazložio da je apelantica prekoračila granice svoga ovlaštenja, zbog toga što nije imala uporišta u pozitivnim propisima vezanim za oblast javnih prihoda i funkcioniranje poreskih organa, odobrila brojne isplate iz sredstava blagajne Republičke uprave javnih prihoda-Područni centar Doboj. Naime, sud je utvrdio da je apelantica odobrila pozajmice sebi i radnicima Područnog centra, koji su navedeni i tački 1. izreke presude, u ukupnom iznosu od 11.266,66 KM; zatim isplatu sredstava sebi na ime mijenjanja i opravke vrata u iznosu od 2.959,83 KM; dodijelila sebi jednokratnu pomoć u iznosu od 3.000,00 KM; odobrila isplatu novčanih sredstava političkim strankama Republike Srpske u ukupnom iznosu od 2.700,00 KM; odobrila isplatu iznosa D.P. od 367,00 KM; zatim isplatu sredstava za poklone radnicima navedenim u tački 6. izreke presude u ukupnom iznosu od 1.747,50 KM; te odobrila isplatu novčanih sredstava u visini od 1.356,00 KM na ime polaganja vozačkih ispita radnicima navedenim u tački 7. izreke presude i isplatu sredstava u iznosu od 400,00 KM licima navedenim pod tačkom 8. izreke presude. Sud je naveo da je na taj način apelantica pribavila sebi i drugima imovinsku korist u navedenim iznosima, s tim što ukupni iznos prelazi 10.000,00 KM.
7. Općinski sud je istakao da se apelantica u svim odlukama, koje je sud analizirao u obrazloženju presude, pozivala na član 44. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, iako navedeni član ne propisuje mogućnost donošenja niti jedne od donesenih odluka, ocjenjujući da je apelantica, donoseći navedene odluke, te odobravajući i nalažući isplate novčanih sredstava navedenih u svim tačkama presude, prekoračila granice svojih ovlaštenja. Općinski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kojeg je ocijenio istinitim i objektivnim a u odlučnim činjenicama podudarnim sa predmetnim odlukama i nalozima koji su dati blagajni. Također, analizirane odluke i blagajničke naloge sud je u cijelosti prihvatio, ocjenjujući ih objektivnim i zakonito pribavljenim, ističući da na predmetne odluke i naloge ni odbrana nije imala primjedbi, budući da je sve odluke i naloge odobrila i potpisala apelantica, a iste su poslužile vještaku kao osnov za davanje nalaza i mišljenja.
8. Osnovni sud je imajući u vidu, da je apelantica izvršila više istih krivičnih djela (osam), da je to uradila u vremenskom kontinuitetu od 19. maja 1998. godine do 14. augusta 2001. godine, tj. da su djela vremenski povezana tako da čine jednu cjelinu, zatim da ih je učinila na isti ili sličan način, da postoji isti oštećeni (RS-budžet), te da postoji jedinstvo umišljaja, zaključio je da su se u radnjama apelantice stekla sva obilježja jednog produženog krivičnog djela-zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi stava 3. KZ RS.
9. Osnovni sud je, cijeneći i psihički odnos apelantice prema izvršenom krivičnom djelu, utvrdio da je apelantica predmetno krivično djelo izvršila sa umišljajnim oblikom vinosti i to sa direktnim umišljajem. Osnovni sud je obrazložio da se predmetno krivično djelo može izvršiti samo sa direktnim umišljajem, jer je motivirano namjerom pribavljanja imovinske koristi, a da je apelantica svjesna da odobravajući sve isplate novčanih sredstava, koje su pod tačkama od jedan do osam izreke presude bliže označene, bez uporišta u pozitivnim propisima iz oblasti poreskih organa, prekoračuje granice svojih ovlaštenja, te isplatom tih sredstava apelantica sebi i drugima, u izreci nabrojanim licima, pribavlja imovinsku korist čime jasno pokazuje i htijenje svoga djela.
10. Dalje je navedeno da je namjera apelantice, da učinjenim radnjama pribavi i sebi i drugima imovinsku korist, proizlazila iz njene realne djelatnosti. Naime, apelantica za izvršene isplate nije imala uporište u pozitivnim propisima iz oblasti poreske uprave nedvosmisleno govori o njenoj namjeri, da sebi i drugim licima pribavi imovinsku korist. Ova namjera, prema stanovištu suda, ukazuje na društvenu opasnost same apelantice, jer je radnje iz izreke presude preduzimala rukovodeći se koristoljubivim motivom. S obzirom na navedeno sud nije prihvatio tvrdnju apelantice da pri izvršenju djela nije bilo namjere, jer je utvrđeno da je namjera postojala te je ista realizirana pribavljanjem koristi kako samoj apelantici, tako i drugim licima koji su navedeni u izreci presude, a koja prelazi iznos od 10.000, 00 KM.
11. Imajući u vidu da je Okružni tužitelj odustao od djela koje je sadržavala prvobitna optužnica (tačka 1. i 3.), a koje su ulazile u sastav produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, Osnovni sud je obrazložio da je iste radnje ispustio iz činjeničnog dijela kako je to navedeno u izreci presude.
12. Odlučujući o žalbama apelantice i njenog branitelja protiv prvostepene presude, Okružni sud je, nakon održane sjednice vijeća kojoj je prisustvovala apelantica i njen branitelj, donio presudu broj 013-0-Kž-07-000 069 od 11. jula 2007. godine kojom je djelomično uvažio žalbu branioca apelantice, te je preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela. Apelantica je za krivična djela pod tačkom jedan do osam izreke prvostepene presude oglašena krivom da je, kao odgovorno lic,e u namjeri da sebi i drugom pribavi imovinsku korist prekoračila granice svog ovlaštenja, čime je učinila produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS. Žalba apelantice je odbijena kao neosnovana. U svemu preostalom prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
13. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je osnovano žalbom branioca apelantice ukazano da se u radnjama apelantice kao optužene koje su označene pod tačkom 1. prvostepene presude, ne može kumulativno zbrajati iznos vezan za četiri odvojene radnje, tj. odluke, kako bi se ostvarila obilježja kvalifikovanog oblika krivičnog djela iz člana 337. stav 4. KZ RS, tj. da je radnjama iz stava 3. istog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000,00 KM. Okružni sud je imao u vidu odvojene radnje i odluke koje je potpisala apelantica, te blagajničke izvještaje. Okružni sud je ocijenio da se ne može prihvatiti stanovište prvostepenog suda da je opisanim radnjama apelantica počinila produženo krivično djelo iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom
3. KZ RS, te je prihvativši žalbeni prigovor preinačio izreku prvostepene presude u pogledu pravne ocjene izvršenog krivičnog djela, navodeći da se u radnjama apelantice stiču sva bitna obilježja produženog krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS i u objektivnom i u subjektivnom smislu.
14. U odnosu na žalbene navode da prvostepeni sud u izreci presude nije odlučio o navodima iz tačke 2. i tačke 4. optužnice Okružnog javnog tužitelja, ističući da ih je prvostepeni sud «ispustio kao nedokazane» iako je trebao primijeniti član 290. ZKP RS, Okružni sud je istakao da je navedeni stav odbrane neprihvatljiv. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio jer je apelanticu oglasio krivom za radnje koje su dokazane, a u izreci presude izostavio činjenični opis za radnje koje nisu dokazane, odnosno za radnje za koje nema dovoljno dokaza da ih je apelantica izvršila, a u obrazloženju presude prvostepeni sud je dao razloge o nedostatku dokaza za radnje koje su izostavljene iz izreke presude, u odnosu na optužni akt.
15. Okružni sud je obrazložio da je apelantica optužnicom broj KT-210/02 od 3. juna 2003. godine optužena i za jedno produženo krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS, koje je bilo obuhvaćeno sa dvanaest radnji. Međutim, prvostepeni sud je apelanticu oglasio krivom za produženo krivično djelo iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS, koje je bilo obuhvaćeno sa osam radnji. Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori da je u odnosu na radnje izvršenja, koje nisu dokazane i koje nisu obuhvaćene izrekom presude trebalo donijeti oslobađajuću presudu u smislu člana 290. ZKP RS iz razloga što iz izreke prvostepene presude nedvojbeno proizlazi koje radnje apelantice su obuhvaćene radnjom izvršenja produženog krivičnog djela, zbog kojeg je oglašena krivom. Bojazan branitelja da apelantica može ponovo krivično odgovarati za radnje koje nisu obuhvaćene izrekom presude je neutemeljena, jer je prvostepeni sud izrekom i obrazloženjem riješio predmetnu potvrđenu optužnicu.
16. Žalbeni prigovor da kod apelantice nije postojala namjera a posebno umišljajni oblik vinosti za izvršenje krivičnog djela Okružni sud je odbio kao neosnovan, ističući da je prvostepeni sud dao valjane i potpune razloge da je apelantica počinila produženo krivično djelo sa umišljajnim oblikom vinosti i to direktnim umišljajem, a koje obrazloženje je u cijelosti prihvatio i Okružni sud, posebno navodeći da se radi o krivičnom djelu zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav
3. KZ RS, ali ne o krivičnom djelu iz člana 337. stav 4. u vezi sa stavom 3. KZ RS.
17. Apelantica smatra, da je osporenim presudama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da «u provedenim postupcima nisu utvrđene odnosno nije dokazana niti jedna činjenica vezana za izvršenje krivičnog djela i namjeru za njegovo izvršenje (umišljaj), niti je u presudi dat i jedan valjan razlog o odlučnim činjenicama, što je u suprotnosti sa ZKP RS. Na takav način je postupano suprotno osnovnom načelu krivičnog postupka koji glasi: «Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojim ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog».
18. Povredu svog prava apelantica vidi u tome što prema njenom mišljenju u konkretnom slučaju ne postoji bitno obilježje krivičnog djela, zatim u odsustvu subjektivnog odnosa prema djelu, nezakonitom zbrajanju pojedinačnih iznosa radi optuženja za kvalifikovani oblik krivičnog djela, povredi u jednakosti postupanja, te propuštanju da se riješi o predmetu optužbe tj. svim radnjama izvršenja vezanim za predmetno krivično djelo. U odnosu na nepostojanje krivičnog djela apelantica je navela, između ostalog, da s obzirom «da ni pretpostavljeni nisu imali primjedbi osnovano se može zaključiti da apelantica sve što joj se stavlja na teret radila je u dobroj namjeri da obezbijedi normalno funkcioniranje ustanove u kojoj je radila, a ne da koga odšteti ili pribavi protupravnu imovinsku korist». Također, u odnosu na odsustvo subjektivnog odnosa prema djelu apelantica je istakla da pozajmice koje je odobravala pod tim nazivom, su sredstva koja su odobravana sa obavezom vraćanja, a ustanova čiji je apelantica rukovodilac, odnosno propust da se postupak povrata nije proveo, imao bi eventualno samo obilježja disciplinske odgovornosti. Povredu jednakosti u postupanju apelantica vidi u tome što je sud prihvatao iskaze svjedoka koji idu na njen teret, iako su određeni svjedoci navodili da su odluke o raspolaganju novčanim sredstvima donošene dogovorom na kolegiju, te po mišljenju apelantice nije opravdano da samo ona isključivo bude odgovorna.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
21. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
22. Ustavni sud smatra da je Osnovni sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelantica počinila predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dalje, Ustavni sud uočava da apelantica u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosila u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelantice, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna.
23. Dalje, u vezi s navodima apelantice o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, «o odlučnim činjenicama» Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
24. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u svojoj presudi za svoj zaključak da je apelantica počinila predmetno krivično djelo koje joj je stavljeno na teret dao detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovakve zaključke Osnovnog suda u cijelosti je potvrdio i Okružni sud, izuzev što je po žalbi preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni krivičnog djela te apelanticu oglasio odgovornom za produženo krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 337. stav 3. KZ RS, o čemuje prema mišljenju Ustavnog suda dao jasne i detaljne razloge. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je apelantica počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret.
25. Što se tiče navoda o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud saslušao veliki broj svjedoka i odbrane i optužbe, te da su svi dokazi izvedeni na javnoj raspravi uz prisustvo apelantice i njenog branitelja. Osim toga, apelantica i ne spori da je imala mogućnost da ispita dokaze optužbe i da izvede vlastite dokaze, već se njeni navodi o kršenju ovog principa zasnivaju na njenom nezadovoljstvu što su sudovi poklonili vjeru iskazima svjedoka koji idu njoj na teret. Ustavni sud podsjeća da nije zadatak ovog suda ispitati kojim je dokazima sud poklonio vjeru odnosno koji su dokazi bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju, jer je to u nadležnosti suda koji vodi postupak i koji ima diskreciono pravo o ovim pitanjima. Princip ravnopravnosti pred sudom podrazumijeva da strane imaju isti pristup spisima i drugim dokumentima predmeta, barem u onoj mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mc Michael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. februara 1995. godine, serija A broj 307-B, str. 53-54). Ustavni sud stoga smatra da je apelantica imala mogućnost izložiti svoj predmet u istoj mjeri kao i optužba, te se i svojim argumentima suprotstaviti argumentima optužbe,, pa su ovi njeni navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
26. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, zbog čega su očigledno (prima facie) neosnovani.
27. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović