Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3106/07 (Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3106/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3106/07, rješavajući apelaciju Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000964 od 19. jula 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-18/05 od 19. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Ps-
256/04 od 22. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Kantonalni javni pravobranitelj Azijada Šaćirbegović, podnijelo je 19. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000964 od 19. jula 2007.godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-18/05 od 19. maja 2006.godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-256/04 od 22. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-256/04 od 22. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-18/05 od 19. maja 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da sud utvrdi da je ništav i bez pravne važnosti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj SU-1054/99 od 30. novembra 1999. godine od 30. novembra 1999. godine zaključen između «Srednje škole» Novi Travnik kao prodavca (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Nikole Džambasa kao kupca (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koji se nalazi u Novom Travniku u ulici Stjepana Radića broj 2, sprat IV, stan broj 10 po kupoprodajnoj cijeni od 29.884,00 KM, te da je prvotuženi dužan vratiti drugotuženom novčani iznos od 29.884,00 KM, a zemljišno-knjižni ured Općinskog suda predmetni ugovor poništiti u zemljišnim knjigama.
3. Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je predmetni ugovor o kupoprodaji stana zaključen između prvotuženog i drugotuženog na osnovu ugovora o korištenju stana broj 212/97 od 17. oktobra 1997. godine, koji je zaključen između drugotuženog kao nosioca stanarskog prava i Stambeno komunalnog fonda Novi Travnik, a na osnovu rješenja o dodjeli stana broj 02-1125/97 od 17. oktobra 1997. godine. Ugovor o kupoprodaji potpisale su ugovorne strane, te je isti ovjeren kod apelanta 30. novembra 1999. godine, po cijeni od 29.884,00 KM. Općinski sud je, između ostalog, naveo da je «Stambeno komunalni fond tj. JP Stambena uprava Novi Travnik prenio pravo raspolaganja na predmetnom stanu nad BNT PS Novi Travnik, iz razloga vezanih za sanaciju i dovršetak predmetnog objekta, te je isti na osnovu ugovora broj 01-64-97 od 13. jula 1990. godine izvršio razmjenu vlasništva tog stana za stanove u ul. Ljudevita Gaja površine 65m2 i 38m2 koji su vlasništvo prvotuženog, slijedom kojeg ugovora je prvotuženi vlasnik predmetnog stana».
4. Općinski sud je ocijenio da je vlasništvo stečeno pravnim poslom na osnovu člana 38. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, te da navedeni način sticanja vlasništva nije u suprotnosti sa čl. 16. i 22. Zakona o prometu nepokretnosti. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je prvotuženi kao vlasnik predmetnog stana isti stan dodijelio drugotuženom kao svom radniku, koji je stanarsko pravo na tom stanu stekao prije 6. septembra 2000. godine te prije 6. decembra 2000. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana. Općinski sud je zaključio da BNT TMH Novi Travnik, nije vlasnik predmetnog stana, da je tehnički prijem izvšen i izdata upotrebna dozvola u skladu sa važećim zakonom o prostornom uređenju, te da nisu osnovani navodi apelanta da je predmetni ugovor o kupoprodaji stana apsolutno ništavan iz razloga što je BNT TMH Novi Travnik, vlasnik stana. Općinski sud je također zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je imajući u vidu odredbe Zakona o javnom pravobraniteljstvu («Službene novine Srednje bosanskog kantona br.6/97, 8/98, 1/00, 14/03, i 2/04 u daljnjem tekstu: SBK), cijeneći materijalnu vezu koja postoji između apelanta i konkretnog predmeta, utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, jer nije ovlašten da predmetni tužbeni zahtjev istakne prema tuženim. Kantonalni sud je naveo da prema članu
11. Zakona o javnom pravobraniteljstvu Kantonalno javno pravobraniteljstvo obavlja svoju funkciju u okviru prava utvrđenih zakonom za područje Kantona, dok prema članu 12. stav 2. istog zakona Kantonalno javno pravobraniteljstvo u ostvarivanju svojih funkcija obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova koji imaju svojstvo pravnog lica, a koji se finansiraju iz budžeta Kantona ili u odnosu na njih vrši osnivačka prava.
6. Kantonalni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju tuženi kao ugovorne strane nisu raspolagali imovinom Kantona niti njegovih organa, odnosno drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta Kantona, pa samim tim apelant nije ovlašten da podnese tužbu radi zaštite imovine trećih lica. Također, pravo podnošenja tužbe ne proizlazi ni iz člana 29. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, obzirom da je istim utvrđena nadležnost apelanta da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost obračuna ugovorne cijene stana, odnosno utvrdi da li je obračun izvršen prema odredbama navedenog zakona, a konkretna tužba nije podnijeta iz tih razloga. Kantonalni sud je naveo da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da apelant u svoje ime dokazuje da prodavac stana nije vlasnik istog, te da nije ni mogao zaključiti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava, a da u konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj nije vlasnik predmetnog stana, niti njegova prava pokretanja spora proizlaze iz čl. 11. i 15. Zakona o javnom pravobraniteljstvu SBK.
7. Vrhovni sud je reviziju apelanta protiv presude Kantonalnog suda odbio kao neosnovanu, pozivajući se na čl. 11., 12. stav 2. i 15. Zakona o javnom pravobraniteljstvu SBK. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud, polazeći od činjeničnih utvrđenja i zakonskih odredbi, pravilno zaključio da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari. Dalje je navedeno da posebnim propisom apelant nije ovlašten da ima položaj i prava stranke u predmetnom sporu radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora primjenom člana 103. ZOO. U smislu člana
29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nadležni pravobranitelj je ovlašten da tužbom traži poništenje ugovora ako utvrdi da ugovorena cijena stana nije utvrđena prema odredbama tog zakona.
8. Vrhovni sud je obrazložio da se stvarna legitimacija stranaka zasniva na materijalno-pravnom odnosu stranke prema predmetu spora, a da apelant u predmetnom slučaju nije nositelj prava u odnosu na predmet spora jer se neradi o imovini kantona za koju je apelant po članu Zakona o javnom pravobraniteljstvu ovlašten zastupati. Apelant tužbom podnesenom u svoje ime tvrdi da prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji, mada samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava. Vrhovni sud je zaključio da apelant nije imao zakonska ovlaštenja da poduzima radnje radi utvrđivanja ništavosti ugovora o otkupu predmetnog stana iz razloga što prvotuženi nije vlasnik stana koji je drugotuženi otkupio, kao i da u konkretnom slučaju nije nastupalo kao zastupnik SBK u zaštiti imovine i imovinskih interesa tog kantona ili općine u okviru tog kantona, te da zbog toga nije aktivno legitimirano, a da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev apelanta kao neosnovan.
9. Apelant se u apelaciji žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u tome što «Iz priloženih dokaza, a u skladu sa članom 12. Zakona o otkupu stanova, se vidi da je vlasnik kako predmetnog stana, tako i ostalih 39 stanova TMiH d.o.o. Novi Travnik, a ne prvotuženi, te iz citiranog člana nedvojbeno proizlazi da prvotuženi nije mogao prodati predmetni stan, što ugovor o kupoprodaji stana, koji je ovjerio pravobranitelj, čini apsolutno ništavim». Apelant je istakao da sudovi nisu imali u vidu član 5. Zakona o stambenim odnosima, niti čl. 7. i 12. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Apelant je također ukazao da je sudu dostavio dokaze o vlasništvu predmetnog stana, dok prvotuženi nije priložio niti jedan dokaz o vlasništvu, tvrdeći da je i dokazao da je TMiH d.o.o. Novi Travnik vlasnik predmetnog stana.
10. Apelant smatra da «nema mjesta tvrdnji Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimiran, jer je Kantonalno javno pravobraniteljstvo SBK upravo, kao i svako građansko lice, ovlašteno i dužno štiti državnu imovinu, kao što je imenovano Pravobraniteljstvo u konkretnom slučaju učinilo».
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da u konkretnom slučaju apelant nije aktivno legitimiran, te da su iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji. Ustavni sud također zapaža da su sudovi u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Budući da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo, a imajući u vidu stav naveden u odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović