Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3446/07 (M. V.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3446/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3446/07, rješavajući apelaciju Miroslava Vukajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Vukajlovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-

07-000 219 od 11. oktobar 2007. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-1533/06 od 30. novembra 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Laktaši broj o3-560-224/04 od 23. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Vukajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velikog Blaškog-Općina Laktaši, podnio je 19. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-

0-U-07-000 219 od 11. oktobra 2007. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo rada) broj 16-1533/06 od 30. novembra 2006. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Općine Laktaši (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu) broj 03-560-224/04 od 23. septembra 2004. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 03-560-224/04 od 23. septembra 2004. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa 20% invalidnosti po osnovu pogoršanja bolesti zadobivene kao pripadnika Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS) sa pravom na ličnu invalidninu u iznosu od 6% do 31.decembra 2004. godine, a od 1. januara 2005. godine 5% od osnova koji je utvrđen zakonom. Istim rješenjem je određeno da prava po ovom rješenju teku od 1. juna 2004. godine i traju dok postoje propisani uslovi zakonom, te da rješenje podliježe reviziji, a da žalba i revizija ne odlažu izvršenje rješenja. Predmetnim rješenjem zamijenjeno je ranije rješenje broj 05/5-560-13152/01 od 27. maja 2002. godine.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je zamijenjenim rješenjem apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X grupe sa pravom na ličnu invalidninu, na osnovu Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca-«Službeni glasnik RS» broj 35/99), a po osnovu pogoršanja bolesti u VRS, što proizlazi iz činjenica utvrđenih u postupku koji je prethodio donošenju konkretnog rješenja. Dalje je navedeno da je odredbom člana

125. Zakona o pravima boraca vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske («Službeni glasnik RS» broj 46/04) propisano da licu kome su status i pravo na mjesečna prava priznata po osnovu povrede, rane, ozljede, nastale ili pogoršane bolesti po propisima koji su bili na snazi prije stupanja na snagu ovog zakona zadržavaju ta prava i koriste ih po važećim propisima.

4. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu je zaključilo, imajući u vidu da je apelantu u ranijem postupku priznato svojstvo RVI X grupe sa pravom na ličnu invalidninu, da apelant i dalje ispunjava uslove koji su propisani članom 3. i 4. navedenog zakona.

5. Rješenjem Ministarstva rada broj 05/5-560-272/05 od 15. novembra 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 05-560-

224/04 od 23. septembra 2004. godine. U postupku revizije istim rješenjem Ministarstva rada prvostepeno rješenje je ukinuto sa 1. decembrom 2005. godine, a zahtjev apelanta za utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanje prava na ličnu invalidninu po osnovu bolesti vezane za vršenje vojne dužnosti, odbijen je kao neosnovan.

6. Ministarstvo rada je donijelo navedenu odluku imajući u vidu pribavljeni nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije broj 116/05 od 28. oktobra 2005. godine kojim je utvrđeno da je apelant bio u VRS od 3. decembra 1992. godine sa čestim prekidima sve do 16. augusta 1995. godine.

7. Odlučujući o tužbi apelanta protiv navedenog drugostepenog rješenja, Okružni sud je presudom broj 011-0-U-06-000 114 od 12. januara 2006. godine, tužbu apelanta uvažio i osporeno rješenje poništio, te naložio da se novi akt u ponovnom postupku donese poštujući pravno shvatanje i konkretne primjedbe koje je sud naveo u svojoj presudi.

8. Okružni sud je ocijenio da nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije na kojem je zasnovan osporeni akt, nije jasan i potpun, jer ne sadrži razloge iz kojih bi se moglo utvrditi zašto navedena ljekarska komisija ne prihvata nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije, kojim je apelantu utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida X kategorije sa 20% invaliditeta po osnovu pogoršanja bolesti za vrijeme vojne dužnosti. Okružni sud je zaključio da nedostatak jasnog i potpunog obrazloženja u konkretnom slučaju ukazuje na to da nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije nije takav, kakav ima u vidu član 179. Zakona o općem upravnom postupku.

9. Ministarstvo rada, postupajući po presudi Okružnog suda, donijelo je rješenje broj 16-1533/06 od 30. novembra 2006. godine kojim je odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta, izjavljenu protiv rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu broj 05-560-224/04 od 23. septembra 2004. godine. Istim rješenjem ukinuto je navedeno prvostepeno rješenje sa 1. decembrom 2005. godine, te je zahtjev apelanta za utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanje prava na ličnu invalidninu po osnovu bolesti, odbijen kao neosnovan.

10. Ministarstvo rada je u obrazloženju rješenja, između ostalog, navelo da je, postupajući po uputama Okružnog suda, ponovo pribavljen nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije. Imajući u vidu navedeni nalaz i mišljenje, utvrđeno je da apelant ne ispunjava uslove za sticanje svojstva ratnog invalida. Vršeći reviziju prvostepenog rješenja po službenoj dužnosti Ministarstvo rada je ponovo utvrdilo da je prvostepeni organ iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak u pogledu stepena oštećenja organizma, jer je vještačenjem utvrđeno da kod apelanta ne postoji oštećenje organizma na osnovu kojeg bi u smislu Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta (u daljnjem tekstu: Pravilnik-«Službeni glasnik RS» broj 22/93), utvrdio vojni invaliditet.

11. Protiv rješenja Ministarstva rada broj 16-1533/06 od 30. novembra 2006. godine, apelant je podnio tužbu, koju je Okružni sud presudom broj 011-0-U-07-000 219 od 11. oktobra 2007. godine odbio kao neosnovanu.

12. Okružni sud je ocijenio da je ocjena zdravstvenog stanja apelanta, kao nalaz i mišljenje posebne ljekarske komisije data u skladu sa članom 10. Pravilnika. Okružni sud je obrazložio da je u nalazu i mišljenju posebne ljekarske komisije utvrđeno, da ne postoji osnov za ocjenu invalidnosti po osnovu oboljenja srca, iz razloga što je globalna funkcija srca zadovoljavajuća i što reumatska groznica od koje je apelant obolio 1983. godine nije na srcu ostavila posljedice koje bi bile osnov za utvrđivanje stepena invalidnosti, a psorijaza sa sumnjom na psorijatičnu upalu zglobova, nije osnov za ocjenu stepena invalidnosti, jer nije predviđena u Pravilniku, niti je evidentirana u ratnom periodu, zbog čega je ljekarska komisija i dalje ostala pri ranijoj ocjeni da kod apelanta nema osnova za ocjenu stepena invalidnosti.

13. Okružni sud je zaključio, imajući u vidu da su stručni radnici, vještaci medicinske struke dali nalaz i mišljenje u skladu sa pravilima struke i odredbama relevantnih pravilnika, da se nalaz i mišljenje ovih organa koji su specijalizirani i ovlašteni za utvrđivanje činjenica u cilju određivanja procenta invalidnosti ne mogu osporavati. Također, Okružni sud je ocijenio da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog akta nisu povrijeđena ni pravila postupka, te da ne postoje razlozi iz člana 10. ZUS za poništenje osporenog akta.

14. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je osporenim odlukama Okružnog suda, Ministarstva rada i Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava, navodeći «da je potpuno bolestan, nema od čega da živi, te da mu je osporenim odlukama ukinuta i minimalna invalidnina».

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Okružnog suda, Ministarstva rada i Odjeljenja boračko-invalidske zaštite sadrže jasne i konzistentne razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Također, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3446/07 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio