Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/07 (S. D.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Penzije
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3054/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3054/07, rješavajući apelaciju Sajme Drakulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sajme Drakulić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U- 07-000 168 od 10. oktobra 2007. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-odjeljenje u Bijeljini broj 1044343948 od 13. decembra 2006. godine i privremenog rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Prijedor broj 1044343948 od 24. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sajma Drakulić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-07-000 168 od 10. oktobra 2007. godine, rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-odjeljenje u Bijeljini (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 1044343948 od 13. decembra 2006. godine i privremenog rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje-Filijala u Prijedoru (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 1044343948 od 24. oktobra 2006. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 28. aprila 2008. godine.

2. Apelantici je rješenjem prvostepenog organa uprave broj 1044343948 od 24. oktobra 2006. godine priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 161,71 KM mjesečno, počev od 1. augusta 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osnov za određivanje penzije utvrđen prema odredbama čl. 77. i 78. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 106/05; u daljnjem tekstu ZOPIO), te da penzijski osnov predstavlja prosječan iznos neto plaća osiguranika počev od 1. januara 1970. godine koji je valorizivan prema kretanju prosjeka neto plaća svih zaposlenih u SR BiH i RS u procentu za utvrđenih 35 godina i 11 dana penzijskog staža.

3. Drugostepeni organ uprave je rješavajući o žalbi apelantice protiv prvostepenog rješenja, donio rješenje broj 1044343948 od 13. decembra 2006. godine kojim je žalbu odbio. Apelantica je u žalbi istakla da nije zadovoljna iznosom starosne penzije zbog pogrešnog načina obračuna penzijske osnovice. Drugostepeni organ uprave je cijeneći navode iz žalbe istakao da je prvostepeni organ uprave, rješavajući zahtjev apelantice za ostvarenje prava na starosnu penziju, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Penzijski osnov, kako je dalje navedeno, utvrđen je na osnovu podataka registrovanih u matičnoj evidenciji kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS za utvrđene godine staža.

4. Okružni sud je odlučujući u upravnom sporu apelantice protiv drugostepenog organa uprave, radi poništenja rješenja broj 1044343948 od 13. decembra 2006. godine, donio presudu broj 011-0- U-07-000 168 od 10. oktobra 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizilazi da je apelantica zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnijela 1. augusta 2006. godine kada je napunila 54 godine života i da je ukupan penzijski staž kao uslov za ostvarenje prava na penziju utvrđen u dužini od 35 godina i 11 dana. U staž osiguranja, kako je dalje navedeno, uračunat je staž osiguranja koji je ostvaren u SR BiH od 20. jula 1971. godine do 30. aprila 1992. godine i staž osiguranja ostvaren u RS u periodu od 1. maja 1992. godine do 31. jula 2006. godine. Visina penzije, kako je dalje navedeno, utvrđena je shodno odredbama čl. 77. do 87. ZOPIO i predstavlja prosječan iznos neto plaća počev od 20. jula 1971. godine. Odredbom člana 237. stav 1. ZOPIO propisano je da se odredbe tog Zakona primijenjuju od 1. januara 2002. godine a to znači da se valorizacija plaća uzetih za penzijski osnov dovodi na nivo plaća u 2001. godini, bez obzira što je apelantica ostvarila pravo na penziju u 2006. godini (član 82. stav 1. ZOPIO). Na osnovu navedenih zakonskih odredbi, kako je zaključio Okružni sud, prvostepeni organ je pravilno odlučio kada je plaće na koje su uplaćeni doprinosi za apelanticu valorizovao na nivo plaća u 2001. godini. Sud je obrazložio da u nema zakonskog uporišta tvrdnja apelantice da se u penzijski osnov uzmu plaće u iznosima koje je po zahtjevu apelantice obračunao vještak Ljiljana Grujić, budući da su tim nalazom i mišljenjem obuhvaćena i ona davanja na koja se ne plaća doprinos za PIO (topli obrok, naknada za ogrijev i regres). Činjenica da je Republički inspektorat rješenjem od 17. decembra 2004. godine tadašnjem poslodavcu apelantice nalagao da obezbijedi isplatu plaća i neizmirenih obaveza, takođe po ocjeni Okružnog suda ne može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, jer je uvidom u spis utvrđeno da su za apelanticu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje na plaće koje je poslodavac prikazao.

5. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da u matičnoj evidenciji prvostepenog organa uprave nisu pravilno i zakonito utvrđeni podaci o platama i drugim primanjima koji bi služili za utvrđivanje penzijskog osnova i visine penzije. Apelantica je naime istakla da njen poslodavac nije uplatio doprinose u visini u kojoj je trebao i da je to konstatovano od strane Republičkog inspektorata te smatra da je u takvoj situaciji trebala biti izvršena prinudna naplata takvih doprinosa. Budući da organi uprave i redovni sud o ovim njenim zahtjevima nisu raspravljali te nisu utvrdili stvarnu obavezu poslodavca koju je u pogledu visine doprinosa trebao izmiriti, apelantica je istakla povredu prava na pristup sudu. Povredu prava na imovinu apelantica je zasnovala na istim navodima kao i u pogledu prava na pravično suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelantica prema suštini navoda iz apelacije, smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su organi uprave utvrdili činjenice koje se odnose na postojanje uslova za sticanje prava na starosnu penziju i utvrdili penzijski osnov prema odredbama relevantnog ZOPIO. Okružni sud je potvrđujući pravilnost i zakonitost rješenja upravnih organa jasno obrazložio iz kojih razloga se u konkretnoj situaciji obračun nije mogao izvršiti prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke ili po nalogu Republičkog inpektorata rada. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i Okružni sud jasno i konzistentno obrazložili svoje odluke primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud također ukazuje da apelantica nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje u ovom segmentu koje bi trebalo meritorno ispitati. Također, Ustavni sud smatra da apelantica neosnovano ukazuje na povredu prava na pristup sudu, jer iz osporenih odluka proizilazi da se o njenom zahtjevu raspravljalo u tri sudske instance na kojim su meritorno raspravljena sva sporna pitanja. Ustavni sud smatra da apelanticino nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće samo po sebi pitanje prava na pravično suđenje ili prava na pristup sudu kao segmenta tog prava. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovien i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelantica je također istakla da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima u vezi sa pravom na pravičnp suđenje, o čemu je Ustavni sud iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku, također očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3054/07 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio