Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3052/07 (F. Ć.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3052/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3052/07, rješavajući apelaciju Fatke Ćatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatke Ćatović, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 444 od 3. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 293 od 17. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-44/05 od 30. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatka Ćatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnijela je 16. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 444 od 3. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 293 od 17. januara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-44/05 od 30. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-44/05 od 30. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 293 od 17. januara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se tuženi Opština Trebinje i Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS-Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da solidarno naknade štetu apelantici i to za period od 6. jula 1994. godine do 4. novembra 1996. godine iznos od 13.500 KM, a za period od 4. novembra 1996. godine do 4. decembra 2001. godine iznos od 28.250 KM, odnosno ukupno 41.750 KM sa kamatom, kao i troškovima postupka. Navedenom presudom apelantica je obavezana naknaditi tuženima troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelantica tužbeni zahtjev temeljila na činjenici da su tuženi neovlašteno raspolagali njenom imovinom, tj. njenom kućom, tako što su stanove u kući davali na korištenje drugim licima bez njene saglasnosti, zbog čega je apelantica tražila naknadu štete u iznosu od po 250,00 KM mjesečno, koliko su tuženi prema saznanju apelantice davali izbjeglicama na ime alternativnog smještaja. U provedenom postupku Osnovni sud je utvrdio da je apelantica suvlasnik sa ½ dijela kuće koja se nalazi u Trebinju. Apelantica je 1993. godine apelantica napustila Trebinje a u njenu kuću su 1994. godine useljene dvije izbjegličke porodice na osnovu rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica. Sud je utvrdio da je dodjela apelanticine kuće kao napuštene imovine izvršena u skladu s Uredbom o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji RS i Uputstvom o popisu i dodjeli napuštene imovine, a 1996. godine na osnovu Zakona o korištenju napuštene imovine. Apelantici je kuća vraćena rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica od 28. augusta 1999. godine, a izbjegličke porodice su iselile 2001. godine. Apelantica je podnijela predmetnu tužbu 18. februara 2005. godine.

4. Osnovni sud je dalje obrazložio da je članom 2. Zakona o korištenju napuštene imovine propisano da se napuštenom smatra imovina koju su vlasnici napustili, što se u svakom konkretnom slučaju zapisnički utvrđuje, te da je ta imovina prema članu 3. navedenog zakona privremeno prešla na zaštitu i upravljanje RS. Osnovni sud je smatrao da su nadležni organi upravo prema navedenom zakonu imovinu dali na privremeno korištenje izbjegličkim porodicama. Iz tog razloga, kako je zaključio Osnovni sud, ne postoji odgovornost tuženih da apelantici na ime neovlaštenog korištenja od strane izbjegličkih porodica plate traženi mjesečni iznos. Osnovni sud je također istakao da nisu bili bitni razlozi napuštanja imovine da bi se određena imovina popisala i smatrala napuštenom, na primjer zbog liječenja, na šta se pozivala apelantica. Također je Osnovni sud ocijenio neosnovanim tvrdnju apelantice da je ona svoju kuću prije napuštanja dala njoj poznatim licima na korištenje i čuvanje, jer su prema članu 49. Zakona o korištenju napuštene imovine ništavi svi ugovori o zakupu, korištenju i čuvanju napuštenih stanova i drugih objekata zaključenih poslije 6. aprila 1992. godine između vlasnika koji je napustio teritoriju RS i trećih lica.

5. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio. U odnosu na žalbeni navod apelantice da su tuženi nezakonito raspolagali njenom imovinom, Okružni sud je istakao da je prije donošenja Zakona o korištenju napuštene imovine na snazi bila Uredba o smještaju izbjeglica i drugih lica na teritoriji RS («Službeni glasnik RS» 27/93, u daljnjem tekstu: Uredba) kojom su bili propisani kriterijumi i način davanja na privremeno korištenje napuštenih objekata izbjeglicama, a na osnovu rješenja koje za objekte u privatnoj svojini donosi opštinski organ uprave nadležan za geodetske i imovinsko pravne poslove. Okružni sud je smatrao da je nesumnjivo da su vlasnici, pa i apelantica u određenom periodu bili lišeni svoje imovine i ograničeni u svojim pravima u odnosu na tu imovinu, ali je to bilo u opštem interesu i bilo je predviđeno zakonom radi zbrinjavanja izbjeglica i raseljenih lica.

6. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-07-000 444 od 3. februara 2009. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u radnjama tuženih nema protivpravnosti, jer su izbjegličke porodice useljene u apelantičinu kuću na osnovu rješenja nadležnih organa koja su donesena na osnovu tada važećih propisa. Zbog toga nije ostvaren uvjet za naknadu štete prema odredbi člana 17. stav 1. Ustava RS prema kojoj svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim i nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o neovlaštenom raspolaganju apelantičinom imovinom, niti ima uzročno-posljedične veze između radnji tuženih i eventualne štete pričinjene apelantici, te budući da apelantičina kuća nije korištena kao alternativni smještaj apelantica ne bi ni imala pravo na tu naknadu.

7. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku jer su sudovi odugovlačili s postupkom, te da ni Vrhovni sud odluku o reviziji nije donio u razumnom roku. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Istakla je da tuženi nisu dokazali da je apelantičina kuća proglašena napuštenom imovinom, niti da su zakonito raspolagali predmetnom kućom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što, kako navodi, odluka nije donesena u razumnom roku. Također, apelantica smatra da joj je zbog nepravnilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

11. U odnosu na navode apelantice da nije imala pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanticu (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

12. U konkretnom slučaju predmet se tiče naknade štete što nije posebno složeno ni činjenično ni pravno pitanje. Što se tiče eventualnog doprinosa nadležnih sudova ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud presudu po tužbi apelantice donio u roku od jedne godine i tri mjeseca, a da je Okružni sud o žalbi apelantice odlučio u roku od sedam mjeseci. Dalje, Ustavni sud zapaža de je Vrhovni sud odluku o reviziji apelantice donio u roku od jedne godine i deset mjeseci, računajući od dana kada je apelantica podnijela reviziju. Dakle, ukupno, postupak je na tri sudske instance trajao 3 godine i 11 mjeseci, što se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati periodom koji je suprotan principu «razumnog vremena» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbgo navodno nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelantica žali na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, a imajući u vidu i zaključak Ustavnog suda u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3052/07 (F. Ć.) | Sudska praksa | Aktio