Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3468/07 («Petrol» ad. Banjaluka-Filijala Trebinje)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3468/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3468/07, rješavajući apelaciju «Petrol» ad. Banjaluka – Filijala Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Petrol» ad. Banjaluka –
Filijala Trebinje, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 019 od 29. aprila 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 096 od 9. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-06-000-
052 od 28. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Petrol» ad. Banjaluka-Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 21. decembra 2007. godine apelaciju, a 26. januara 2010. godine dopunu apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 019 od 29. aprila 2009. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 096 od 9. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-06-000-052 od 28. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-06-000-052 od 28. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-07-000 096 od 9. oktobra 2007. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužioca V.K. iz Bileće (u daljnjem tekstu: tužilac) u dijelu u kojem je tražio da se apelant obaveže da mu isplati iznos od 3.217,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na svaki mjesečni iznos od po 91,94 KM počev od 1. jula 2003. godine pa do isplate, kao i troškove postupka. Navedenom presudom odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je apelant nezakonito vršio obustavu plate tužiocu u iznosu od po 91,94 KM počev od 1. jula 2003. godine, tako što je tužiocu zaključno sa majem 2006. godine ukupno obustavljeno 3.217,90 KM, pa da se apelantu zabrani da to ubuduće čini.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da je bio radnik apelanta i da mu je apelant od ličnog dohotka počev od 1. juna 2003. godine obustavljao mjesečno iznos od po 91,94 KM, a da za obustavu nije imao nikakav dopušten pravni osnov. Dalje je navedeno da je apelant u odgovoru na tužbu istakao da je odlukom Upravnog odbora od 4. aprila 2002. godine tužiocu odobren kredit u iznosu od 20.000 KM po osnovu ugovora o kupovini stana sa rokom otplate od 20 godina i 1% godišnje kamate.
4. Osnovni sud je obrazložio da je u toku postupka utvrdio da je nesporna činjenica među parničnim strankama da je apelant tužiocu obustavio od plate 35 rata u mjesečnim iznosima od po 91,94 KM i to počev od 1. jula 2003. godine, u ukupnom iznosu od 3.217,00 KM. Osnovni sud je dalje utvrdio da je također nesporno da parnične stranke nikada nisu zaključile ugovor o kreditu, niti je tužilac tražio da mu apelant dodijeli kredit. Uvidom u odluku Upravnog odbora od 4. aprila 2002. godine Osnovni sud je utvrdio da je tom odlukom tužiocu odobren kredit u iznosu od 20.000 KM radi rješavanja njegovog stambenog pitanja. Osnovni sud se pozvao na član 89. stav 1. Zakona o radu kojim je propisano da poslodavac ne može bez pristanka radnika ili bez pravosnažne odluke nadležnog suda svoje i tuđe potraživanje prema radniku naplatiti obustavljanjem od plate ili naknade plate. Osnovni sud je smatrao da budući da apelant kao poslodavac nije imao pristanak tužioca, a niti pravosnažnu odluku nadležnog suda da svoje potraživanje prema tužiocu naplati obustavljanjem od njegove plate, to je apelant dužan da u smislu navedenog zakonskog propisa tužiocu isplati iznos od 3.217,90 KM. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da se nije upuštao u ocjenu činjenice da li je tužilac dužan apelantu isplatiti iznos od 20.000 KM, odnosno da li je među njima zasnovan ugovorni odnos po ugovoru o kreditu, jer to nije bio predmet konkretnog parničnog postupka. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom postupku samo utvrđivao da li je apelant nezakonito vršio obustavu od plate potraživanja koje ovaj ima prema tužiocu, jer za takvu obustavu nije imao saglasnost tužioca, niti pravosnažnu odluku nadležnog suda.
5. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio. Dalje je obrazložio da iz spisa predmeta ne proizilazi da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o stambenom kreditu, kako to pogrešno zaključuje apelant, prevashodno aludirajući da su novčana sredstva data tužiocu u iznosu od 20.000 KM kao namjenska u vidu stambenog kredita, te da je on pristao da mu se od plate obustavlja dio novčanih sredstava. Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da u smislu člana 89. stav 1. Zakona o radu apelant nije imao zakonskog uporišta da tužiocu obustavlja od plate navedeni mjesečni iznos.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-08-000 019 od 29. aprila 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije dozvoljena jer vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 KM, te da je Vrhovni sud na osnovu stanja u spisu ocijenio da revizija apelanta nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (član 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku RS).
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zažtitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u konkretnom postupku. Istakao je da je istovremeno zbog proizvoljne primjene prava povrijeđeno i njegovo pravo na mirno uživanje imovine, jer mu je suprotno zakonu oduzeta njegova imovina. Apelant smatra da je tužilac pristao da mu se na opisani način obustavlja od plate dio novčanog iznosa, jer je tokom 26 mjeseci 26 puta odbijen navedeni mjesečni iznos od plate tužioca.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović