Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3346/07 (T. Č.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3346/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3346/07, rješavajući apelaciju Tomislava Čavića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Čavića, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci, broj 011-0-Ž-

000 386 od 17. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši, broj 073-0-P-07-000076 od 4. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Čavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 8. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci(u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-000 386 od 17. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 073-0-P-07-000076 od 4. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 073-0-P-07-000076 od 4. juna 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže Republiku Srpsku-Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekst: tuženi) da isplati apelantu na ime duga iznos od 408,00 KM, i to na ime regresa za 2003. godinu iznos od 204,00 KM, te na ime zimnice i ogrjeva za 2003. godinu iznos od 204,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2004. godine pa do konačne isplate.

3. U obrazloženju presude sud je iznio sadržaj tužbe i odgovora na tužbu te je naveo da je u postupku proveden samo jedan dokaz-čitanje potvrde Osnovnog suda u Banja Luci, broj Su-1737/03 od 28. novembra 2003. godine, da drugih dokaznih prijedloga nije bilo te da je sud, shodno članu 94. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), poslije održanog pripremnog ročišta proveo i glavnu raspravu. Sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant bio radnik tuženog te da mu nisu isplaćena sredstva na ime regresa, zimnice i ogrjeva za 2003. godinu, ali da je sporno da li apelantu pripada pravo na ove naknade. Nadalje sud je ocijenio pogrešnim stav apelanta da važeći Zakon o radu («Službeni glasnik RS» broj 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/78) te član

48. Posebnog kolektivnog ugovora za oblast pravosuđa («Službeni glasnik RS» br.13/98 i 61/06 – u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) podrazumijeva obavezu poslodavca na isplatu regresa. Sud je obrazložio da je apelant, kao preduvjet ostvarivanja prava na regres putem suda, morao, shodno članu 7. stav 1. i članu 123. stav 1. ZPP, dokazati da je koristio godišnji odmor po rješenju tuženog, da mu je tim rješenjem određeno pravo na isplatu regresa, da je tuženi obezbijedio sredstva za isplatu regresa te da je regres isplatio ostalim radnicima a apelantu nije. Nadalje je navedeno da apelant nije dostavio niti jedan dokaz kojim bi dokazao činjenice bitne za presuđenje, te je sud zaključio da se ne može ni reći da je dokazao «povredu svog prava na isplatu regresa za 2003. godinu», niti se može reći da je dokazao osnovanost svog potraživanja. S druge strane sud je naveo da isplata sredstava za zimnicu i ogrjev nije garantirana Zakonom o radu i članom 48. Kolektivnog ugovora te da se i ova sredstva mogu dosuditi samo ukoliko radnik dokaže da mu je rješenjem poslodavca određena isplata ove naknade, da je poslodavac obezbijedio sredstva za isplatu ove naknade i da je drugim radnicima isplaćena ta naknada, a koje je okolnosti apelant, primjenom pravila o teretu dokazivanja, morao dokazati. Budući da apelant u ovom pravcu nije dostavio niti proveo niti jedan dokaz sud je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio primjenom člana 7. stav 1. i članu 123. stav 1. ZPP.

4. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-Ž-000 386 od 17. septembra 2007. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev za isplatu regresa, zimnice i ogrijeva temeljio na činjenici da je u radnom odnosu kod tuženog te da mu ta prava pripadaju na osnovu člana 48. Kolektivnog ugovora kojim je propisano da poslodavac na teret materijalnih troškova poslovanja zaposlenim isplaćuje, između ostalog, regres, zimnicu i ogrjev. Sud je naveo da je preduslov za isplatu ovih sredstava postojanje materijalnih troškova poslovanja iz kojih se ova sredstva isplaćuju te da u situaciji kad poslodavac ne raspolaže sa ovim sredstvima nije u mogućnosti ispuniti svoju ugovornu obavezu. Budući da je tuženi kao poslodavac korisnik budžetskih sredstava kojem sredstva za ove namjene dostavlja Vlada RS opravdano je smatrati da se obaveza ne može ispuniti zbog okolnosti na koje poslodavac nije mogao uticati. Nadalje je navedeno da apelant također nije dokazao da je tuženi imao sredstava za isplatu ovih davanja odnosno da je vršio isplatu svim ili barem nekim radnicima te je Okružni sud zaključio da je pravilno pozivanje prvostepenog suda na član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP. Također je navedeno, vezano za navode žalbe o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, da činjenično stanje nije sporno među strankama pa ono i nije bilo predmet posebnog dokaznog postupka a da je među strankama jedino sporno pravo na ostvarivanje tužbenog zahtjeva. Sud je pojasnio da ova prava (regres, zimnica i ogrjev), predviđena članom 48. Kolektivnog ugovora, jesu prava iz radnog odnosa ali pod uvjetom da su za te namjene kod poslodavca obezbijeđena materijalna sredstva. Nadalje je navedeno da apelant u toku postupka nije pružio niti jedan dokaz da je regres isplaćen ostalim radnicima a njemu nije, u kojem bi slučaju, ako bi se apelant nalazio u neravnopravnom položaju u odnosu na ostale zaposlene kod tuženog, po zaključku suda bilo povrijeđeno pravo apelanta na ostvarivanje tog prava.

5. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da su osporene presude nezakonite jer sudovi pružaju zaštitu nezakonitom postupanju tuženog budući da su po apelantu zahtjevi stranaka, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, kako zahtjev tužioca tako i zahtjev tuženog da se tužbeni zahtjev tužioca odbije pa apelant zaključuje da je tuženi bio dužan dokazati svoj zahtjev. Budući da je po apelantu isplata ovih naknada zakonska obaveza tuženog to je tuženi morao dokazati da ovi vidovi isplate nisu planirani. Nadalje apelant navodi da «predmet tužbenog zahtjeva apelanta nije bilo dokazivanje činjenice da li je tužena imala ili nije imala novčanih sredstava za isplatu regresa, zimnice i ogreva, nego je predmet tužbenog zahtjeva bilo utvrđenje obaveze tuženog da apelantu isplati ove naknade, koje predstavljaju zakonsku i ugovorenu obavezu tužene kao poslodavca», a koja obaveza proizilazi iz odredbe člana 55. stav 1. tačka 6. Opšteg kolektivnog ugovora i člana 48. stav 1. tačka 6. i

7. Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da obzirom na predmetne odredbe uopće nije relevantna činjenica da li su sredstva za ove namjene obezbijeđena ili ne.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Ovo stoga što su zaključili, ocjenom dokaza čije je izvođenje predložio upravo apelant, da apelant nije dokazao, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP činjenice na kojim temelji svoj zahtjev. U ovakvom postupanju redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost budući da se prema odredbama član 48. Kolektivnog ugovora visina regresa određuje zavisno kad je otpočelo korištenje odmora a iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da apelant uopće nije dokazao da je koristio godišnji odmor niti je u smislu odredbi vezanih za ogrev i zimnicu dokazao da je radnicima tuženog ova pomoć uopće dodjeljivana. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da ni sam apelant ne spori da osim potvrde Osnovnog suda nije predložio provođenje drugih dokaza.

10. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka, za svoje odlučenje dali jasna i detaljna obrazloženja koja ne ukazuju na proizvoljnost u postupanju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

11. S druge strane Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe o kojoj je odlučivao nadležni sud te u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanta. Činjenica da ishod predmetnog postupka nije bio pozitivan za apelanta sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na efektivan pravni lijek. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodnom povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te zaključuje da su i ovi apelacioni navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3346/07 (T. Č.) | Sudska praksa | Aktio