Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3383/07 (D. K.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Dostava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3383/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3383/07, rješavajući apelaciju Daria Kraljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Daria Kraljevića, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 008-0-Gž-07-000 337 od 10. oktobra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu, broj P: 366/00 od 8. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dario Kraljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupaju Karlo Sesar i Zdenko Ćurić, odvjetnici iz Mostara, podnio je 13. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-Gž-07-000 337 od 10. oktobra 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P: 366/00 od 8. februara 2007. godine.
2. Postupajući po tužbi apelanata, protiv tuženog Croatia osiguranje d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: tuženi) i umješača na strani tuženog Croatia osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: umješač), radi naknade štete, Općinski sud je donio rješenje, broj P: 366/00 od 8. februara 2007. godine, kojim se tužba u konkretnoj pravnoj stvari smatra povučenom. U obrazloženju rješenja je navedeno da na ročište zakazano 8. februara 2007. godine nisu došli apelant i tuženi iako su bili uredno obaviješteni, a da je na ročištu bio prisutan samo umješač. Obzirom na navedeno sud je primjenom člana 84. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) donio predmetno rješenje.
3. Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je donio rješenje, broj 008-0-Gž-07-000 337 od 10. oktobra 2007. godine, kojim je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepeno rješenje u cijelosti. Sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz stanja spisa proizilazi da je prvostepeni sud svojim rješenjem od 2. januara 2007. godine odgodio ročište za glavnu raspravu zakazano za 9. januar 2007. godine i isto zakazao za 8. februara 2007. godine. Nadalje je navedeno da je to rješenje apelant primio 18. januara 2007. godine a što je vidljivo iz dostavnice o uručenju tog rješenja pa je iz navedenih razloga Kantonalni sud ocijenio neutemeljenim žalbene navode apelanta da je rješenje od 2. januara 2007. godine primio tek 19. februara 2007. godine te da stoga nije bio uredno obaviješten o ročištu za glavnu raspravu zakazanom za dan 8. februar 2007. godine. Budući da žalbeni sud nije našao da postoje razlozi zbog kojih je apelant osporavao odluku prvostepenog suda, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je odbio žalbu primjenom člana 235. stav 1. tačka 2 ZPP.
4. Apelant smatra da je osporenim rješenjima redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da osporena rješenja nisu utemeljena na zakonu prvenstveno jer je vidljivo iz sudskog spisa «da je navedeno ročište zakazano u prvom mjesecu odgođeno, a nije poznato niti razvidno iz samog potpisa dostavnice tko je istu primio i kada». Stoga apelant smatra da nije uredno obaviješten o zakazanom ročištu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Nadalje, Ustavni sud zapaža da navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje ukazuju da se on u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje a što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu prava, konkretno ZPP. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
8. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Naime redovni sudovi su utvrdili da apelant, koji je u predmetnom postupku imao procesnu poziciju tužitelja, iako je bio uredno obaviješten, nije pristupio na ročište te su zaključili da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu člana 84. stav 1. ZPP prema kojim će se, u takvoj situaciji, tužba smatrati povučenom.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge odlučenja. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović