Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3072/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3072/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3072/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1611/05 od 23. augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-628/04 od 16. septembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) i

k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4 u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1611/05 od 23. augusta 2007. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-628/04 od 16. septembra 2005. godine u odnosu na čl. 13. i 17. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 16. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1611/05 od 23. augusta 2007. godine, i presude Općinskog suda u Živinicama, broj P-628/04 od 16. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama, broj P-628/04 od 16. septembra 2005. godine, obavezan je apelant da tužiteljima Nisadu Omeroviću, Mensuri Omerdić, Tefidi Mušanović, Nihzadi Podhradski, Enveru Ćosićkiću i Vahidi Halilović (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime regresa za 2001, 2002 i 2003. godinu i na ime jubilarne nagrade isplati iznose precizirane u izreci prvostepene presude za svakog tužitelja ponaosob. Stavom drugim izreke presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva drugotužiteljice Mensure Omerdić kojim je tražila isplatu naknade za uviđaj u iznosu od 713,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu Općinskom sudu u Tuzli koji je podnio prijedlog Kantonalnom sudu za određivanje drugog stvarno nadležnog Općinskog suda sa područja Tuzlanskog kantona s obzirom da je kao drugotuženi označen Općinski sud u Tuzli. Rješenjem Kantonalnog suda broj R-182/04 od 3. septembra 2004. godine određeno je da u konkretnoj pravnoj stvari postupa Općinski sud u Živinicama. Nadalje je navedeno da su tužitelji u tužbi naveli da su obavljali dužnost sudija Općinskog suda u Lukavcu do 1. marta 2004. godine kad je taj sud spojen sa Općinskim sudom u Tuzli, da su tokom obavljanja dužnosti stekli pravo na isplatu naknade za korištenje godišnjeg odmora u visini 70% njihove plaće kao i pravo na jubilarnu nagradu za neprekidan rad u sudu. Sud je naveo da je neosnovan prigovor neblagovremenosti tužbe u smislu da je protekao rok od godinu dana za podnošenje tužbe nadležnom sudu. Ovo stoga što se po zaključku suda novelirani član 45. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00- u daljnjem tekstu: ZOR) ne može primijeniti na konkretnu situaciju budući da se taj član odnosi na povrede prava radnika o kojim se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca a ne i na ostvarivanje dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja zaposlenika na koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine iz člana 106. ZOR i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor zastare potraživanja za isplatu regresa i jubilarne nagrade navodeći da su potraživanja tužitelja po osnovu regresa nastala u 7. i 8. mjesecu 2001. godine a da su tužitelji prema nalazu vještaka uvjete za jubilarnu nagradu ispunili tokom 2002. i 2003. godine (Nisad Omerović 1. juna, Tefida Mušanović 18. novembra, Enver Ćoskić 21. novembra 2002. godine a Nihzada Podhradski 28. oktobra 2003. godine). Budući da je tužba podnesena 6. jula 2004. godine sud je zaključio da potraživanja tužitelja za regres za 2001.godinu kao i za 2002. i 2003. godinu te za jubilarnu nagradu, obzirom na apsolutni zastarni rok od tri godine za potraživanja iz radnog odnosa (član 106. ZOR), nisu zastarjela. Nadalje je navedeno da je članom 41. tač. 2. i 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 20/2001) propisano da sudije i tužioci imaju pravo na regres i jubilarne nagrade. Obzirom da je sud iz provedenih dokaza utvrdio da su tužitelji koristili godišnje odmore za 2001, 2002. i 2003. godinu zaključio je da svakom od tužitelja pripada pravo na regres a tužiteljima Nisadu Omeroviću, Tefidi Mušanović, Enveru Ćoskiću i Nihzadi Podhradski i pravo na isplatu jubilarne nagrade, te im je sud, shodno nalazu sudskog vještaka, dosudio iznose precizirane u izreci presude.

4. Sud je ocijenio neosnovanim prigovore apelanta da nema akata kojim se decidno regulira visina regresa odnosno jubilarne nagrade, kao i navode da se Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) nije primjenjivao u 2001. godini budući da Vlada TK istom pristupila 2. aprila 2002. godine. Navedeno je da je Kolektivni ugovor donesen na nivou Federacije pa se isti primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti, da je nesporno da je Vlada TK tek 2. aprila 2002. godine Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) dala suglasnost na taj ugovor, čime je uposlenike u TK stavila u neravnopravan položaj ali da je tim sporazumom predvidjela da će se isplata regresa regulirati na isti način kao i za druge budžetske korisnike u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Iz navedenog je sud zaključio da je i za sudije regulirana isplata regresa na isti način s obzirom da su i sudije budžetski korisnici i da Vlada TK potvrđuje primjenu Općeg kolektivnog ugovora kojim je određena visina regresa. Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor apelanta da se regres isplaćuje prema materijalnim mogućnostima Kantona, da je regres prvi put predviđen u Uredbi Vlade TK («Službene novine TK» broj 6/02), da do tada niko nije primao regres jer je u toku postupka nespornim utvrđeno da su tužitelji koristili godišnji odmor za 2001., 2002. i 2003. godinu te da im shodno članu 41. tač. 2. i 3. pripada pravo na regres i na jubilarnu nagradu a da nedostatak novčanih sredstava u budžetu može biti od uticaja samo u postupku izvršenja presude. Također je ocijenjen neosnovanim prigovor apelanta da tužioci nisu službenici u smislu Kolektivnog ugovora budući da je Vlada TK u članu 4. Sporazuma potvrdila primjenu Općeg kolektivnog ugovora za sve budžetske korisnike TK u tekućoj godini, pa dakle i sudije koji su budžetski korisnici a koji odredbama Sporazuma nisu isključene od primjene odredbi kolektivnih ugovora. Konačno sud je naveo da je tužbenom zahtjevu udovoljio primjenom odredbi člana 32. i člana 41. tač. 2. i 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji, te odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora imajući pri tome u vidu da se radi o stečenom pravu tužitelja na imovinu koje je garantirano članom 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je navedeno da je Amandmanima LX, LXII I LXIII na Ustav Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 22/02) garantirano pravo sudija da im se ne mogu umanjivati plaće i druga primanja osim kao posljedica disciplinskog postupka.

5. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1611/05 od 23. augusta 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba drugotužiteljice Mensure Omerdić i apelanta. U obrazloženju je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da se radi neblagovremenoj tužbi budući da u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju tužitelja na ime neisplaćenog regresa i jubilarne naknade na koja treba primijeniti član 106. ZOR, kojem apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. Sud je također ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta vezane za pravilnost odluke prvostepenog suda budući da je članom 41. tačka 3. i 8. u to vrijeme važećeg Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» br. 20/01 i 57/01) propisano da sudija ima pravo na naknadu za regres za godišnji odmor i jubilarnu nagradu, te da je članom 82. istog zakona propisana obaveza da se svi federalni odnosno kantonalni zakoni koji uređuju pitanje sudske i tužilačke vlasti usklade sa Zakonom o sudijskoj i tužilačkoj funkciji. Nadalje je navedeno da je također i odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH («Službene novine FBiH» broj 63/03), kojom je mijenjana odredba člana 41. osnovnog Zakona, također propisuje pravo sudije na naknadu regresa za godišnji odmor i jubilarne nagrade, te je dodana odredba člana 41.a) kojom je propisana dužnost Kantona da u roku od 30 dana od dana stupanju na snagu zakona svoje propise usklade sa tim zakonom. Sud je naveo da okolnost da apelant nije postupio sukladno odredbi člana 82. i dodanog člana 41a) te nije donio propise o visini regresa i jubilarne nagrade, ne može biti na štetu tužitelja. Sud je, pozivajući se na stav Ustavnog suda iznesen u odluci AP 2587/05, ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta vezane za njegove materijalne mogućnosti. Obzirom na propuštanje apelanta da donese propise o visini regresa i jubilarne nagrade sud je zaključio da je pravilan zaključak Općinskog suda da odluku o visini tužbenog zahtjeva zasnuje na odredbama Kolektivnog ugovora, koje propise je kao relevanntne cijenio i Ustavni sud u odluci AP 2587/05, kao i vještak finansijske struke pri izradi nalaza, a koji nalaz apelant nije sporio. Konačno sud je naveo da do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari ne može dovesti ni činjenica da je Vlada TK pristupila Kolektivnom ugovoru tek 2. aprila 2002. godine budući da u našem pravnom sistemu Kolektivni ugovor predstavlja neposredni izvor radnog prava i djeluje kao zakon odnosno kao pravna norma koja štiti minimalna prava zaposlenika ispod kojih se ne može ići.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Nadalje apelant navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant smatra da se konkretan spor trebalo riješiti primjenom člana 103. a ne člana 106. ZOR. Nadalje apelant smatra da se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu nisu mogle analogno primijeniti drugi zakoni niti podzakonski akti koji reguliraju način utvrđivanja visine i isplate naknada po osnovu radnog odnosa budući da je Ustavom Federacije BiH propisano da se plaće i drugi uvjeti obavljanja funkcija za sve sudije sudova u Federaciji utvrđuju Zakonom. Stoga apelant smatra da je tek Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 72/05) propisana pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora (član 8. stav3), a da uopće nije propisana mogućnost naknade po osnovu jubilarne nagrade. Obzirom na navedeno apelant smatra da su redovni sudovi tužiteljima dosudili naknade pogrešnom primjenom materijalnog prava-odredbi Kolektivnog ugovora koji se po apelantu ne može primijeniti na konkretni slučaj.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritum, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

Dopustivost prima facie

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja usmjerenom na isplatu regresa i jubilarnih nagrada, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj AP 2944/06 od 17. marta 2009. godine i odluci broj AP 310/07 od 29. aprila 2009. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) raspravljao identično pravno pitanje (isplata regresa) u smislu primjene člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH. U tim odlukama Ustavni sud je između ostalog naveo «da je Zakonom o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH utvrđeno pravo na regres, a njegova visina je ostavljena kantonima da odluče[…] Stoga su sudovi zaključili da nedostatak propisa kojim bi bila uređena naknada za regres ne može utjecati na ostvarivanje tog prava koje je utvrđeno spomenutim zakonom.» Obzirom da su u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog prava, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, Ustavni sud smatra razlozi koji su navedeni u odluci broj AP 2944/06 od 17. marta 2009. godine i odluci broj AP 310/07 od 29. aprila 2009. godine, iako je u tim odlukama Ustavni sud raspravljao o tužbenim zahtjevima usmjerenim na isplatu regresa u cijelosti mogu primijeniti i na ovu odluku budući da je i pravo sudija na isplatu jubilarne nagrade također regulirano članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji.

12. Ustavni sud također ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.

13. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim u konkretnom slučaju apelant osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretirana u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su i ovi navodi apelanta također očigledno (prima facie) neosnovani. Dopustivost ratione materiae

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi čl. 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

15. Vezano za povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav i Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizilazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a koji stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz čl.13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović