Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3328/07 («Elektrodistribucija» AD Pale)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3328/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3328/07, rješavajući apelaciju «Elektrodistribucije» AD Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Elektrodistribucije» AD Pale podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-Gž-07-000 343 od 27. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu, broj 089-1-P-06-000-258 od 7. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Elektrodistribucija» AD Pale (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Gž-07-000 343 od 27. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 089-

1-P-06-000-258 od 7. marta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 089-1-P-06-000-258 od 7. marta 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže tuženog Predraga Obućina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu 5.617,20 KM sa zakonsko zateznom kamatom na taj iznos po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te mu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke presude apelant je obavezan naknaditi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 KM. U obrazloženju presude sud je naveo sadržaj provedenih dokaza(zapisnika, računa, knjigovodstvenih kartica, iskaza četiri svjedoka) te istakao da je ocjenom dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Sud je zatim interpretirao sadržaj odredbi člana 107. Opših uslova za isporuku električne energije («Službeni glasnik RS» broj 23/94) prema kojim se obustava električne energije može izvršiti potrošaču za činjenje ili nečinjenje u zakonu (član 108.) taksativno nabrojane radnje. Nadalje je navedeno da apelant tvrdi da je tuženi neovlašteno potrošio električnu energiju na način da je neovlašteno stavio magnet na trofazno brojilo koji je potpuno stopirao brojilo. Međutim sud je naveo da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da prisustvo magneta na brojilu ili pored brojila utiče na evidenciju potrošnje električne energije. Sud je naveo da iz iskaza svjedoka proizilazi da su vršeći redovnu kontrolu u objektu tuženog 16. decembra 2005. godine u ormariću pronašli magnet ali je analizom iskaza utvrdio da su iskazi svjedoka kontradiktorni kako u pogledu mjesta na kojem se nalazio magnet, tako i u pogledu veličine magneta, kao i u pogledu uticaja magneta na mjerenje električne energije. Nadalje sud je pojasnio da su iskazi svjedoka kontradiktorni i u opisu događaja (kome su i na koji način predali zapisnik o uočenim nepravilnostima; kada je tuženi saznao za činjenicu da mu je isključena struja-da li kad su se nalazili na radu u drugom objekt, ili na kraju radnog vremena ili dok su se još nalazili pred objektom tuženog; kad i gdje je magnet prenesen i zašto isti nije pokazan tuženom).

3. Iz navedenog sud je zaključio da apelant nije dokazao da se tuženi ponašao ili učinio nešto što bi se u smislu člana 108. Opših uslova za isporuku električne energije smatralo neovlaštenom potrošnjom niti je dokazao da li je tuženi i gdje postavio magnet, da li je magnet stvarno pronađen niti gdje je isti odložen. Nadalje sud je istakao da apelant nije dokazao da mu je prouzrokovana štete u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kao i da je tuženi prouzrokovao štetu budući da predmetni magnet nije pokazala tuženom ni naknadno niti je tuženi bio prisutan kad je navedeni magnet pronađen na njegovom satu niti da je postavljanjem magneta moglo doći do trošenja električne energije mimo mjernih uređaja. Sud je dalje naveo da je diskutabilno da li se uopće način na koji je magnet mogao djelovati može podvesti odredbu člana 108. Opštih uslova za isporuku električne energije. Nadalje je sud naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi vršio grijanje svog objekta plinom a ne električnom energijom. Konačno sud je naveo da su radnici apelanta nepravilno izvršili pregled objekta odnosno brojila tuženog jer nisu pokušali doći do vlasnika odnosno ovlaštenog lica niti obezbijediti da ova lica prisustvuju otvaranju ormarića u kojem se nalazi sat, a kad su navodno našli magnet komunicirali su samo sa djevojkom koja je gost u objektu i tražili su vlasnika-tuženog, koji nije bio tu, a nisu tražili ovlašteno lice. Nadalje sud je naveo da radnici apelanta, kad su naknadno vidjeli tuženog i prezentirali mu zapisnik, nisu od tuženog tražili da zapisnik potpiše niti su, ukoliko je to tuženi odbio, isto evidentirali na zapisniku, niti su pak našli za shodno da obezbijede prisustvo trećeg lica prilikom pregleda ormarića u kojem se nalazilo brojilo. Sud je također naveo ocijenio neosnovanim navod apelanta da je tuženi praktično priznao neovlaštenu potrošnju uplatom prve rate za neovlaštenu potrošnju u visini od 2.808,00 KM, budući da je apelant prilikom kontrole tuženom isključio električnu energiju u pansionu u vrijeme sezone te je jedini način za ponovno uključenje bilo plaćanje dijele računa.

4. Presudom Okružnog suda, broj 014-0-Gž-07-000 343 od 27. septembra 2007. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te naveo da je i po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze iz kojih razloga je žalbene navode apelanta ocijenio neosnovanim. Sud je naveo da je kontrola vršena bez prisustva tuženog ili bilo kojeg radnika zaposlenog kod tuženog pa se takav zapisnik o izvršenoj kontroli ne može smatrati vjerodostojnim. Ovo osobito što ni nakon izvršene kontrole niko nije vidio navodni magnet a iskazi svjedoka predloženih od apelanta u pogledu veličine magneta se po zaključku Okružnog suda dijametralno razlikuju. Iz navedenog je sud zaključio da nije bilo sigurnog dokaza o postojanju magneta a samim tim i neovlaštene potrošnje. Sud je naveo da je apelant trebao da dokaže okolnost manjeg mjerenja električne energije a ne tuženi budući da je upravo apelant tvrdio da se na taj način brojilo sporije okreće i pokazuje manju potrošnju. Iz navedenih razloga žalba apelanta je odbijena kao neosnovana.

5. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđenonjegovo pravo na pravično sduđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je sud provedene dokaze cijenio suprotno obavezi iz člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je po apelantu dokaze cijenio paušalno, djelimično a neke dokaze uopće nije cijenio. Nadalje apelant smatra da žalbeni sud neke žalbene razloge nije uopće cijenio te da je stoga povrijedio odredbe člana 221. i 226. ZPP. Apelant navodi da sud nije naveo na osnovu čega smatra da nije bilo sigurnih dokaza o postojanju magneta, da nije obrazložio po kojem se propisu ne može smatrati vjerodostojnim zapisnik koji su sačinila službena lica te navodi da su oba suda svoj zaključak bazirali na izjavi radnika apelanta da je u vrijeme kontrole bio pripravnik. Nadalje apelant smatra da sud nije cijenio dokaze apelanta niti činjenicu da je tuženi isplatom dijela obaveze priznao neovlaštenu potrošnju. Stoga apelant smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe čl.8., 221. i 226. ZPP, člana 91. stav 1. Zakona o električnoj energiji, čl.107., 108. i 109. Opših uslova za isporuku električne energije i član 262. ZOO.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je apelant odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Ovo stoga što su zaključili, ocjenom dokaza čije su izvođenje predložile parnične stranke, dakle i apelant i tuženi, da apelant nije dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju prvostepene presude sud je za svaki dokaz koji je prihvatio kao i za onaj koji nije prihvatio dao detaljne razloge. S druge strane drugostepeni sud je u obrazloženju svoje odluke dao razloge zašto su neosnovani žalbeni navodi apelanta i zašto isti nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga Ustavni sud zaključuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da ocjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak.

10. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, suprotno navodima apelanta, dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZPP, Opših uslova za isporuku električne energije i ZOO, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3328/07 («Elektrodistribucija» AD Pale) | Sudska praksa | Aktio