Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3640/07 (M. S.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3640/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3640/07, rješavajući apelaciju Marije Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marije Stevanović podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. 097-0-Rev-06-000008 od 18. oktobra 2007. godine i Gž-370/05 od 23. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-287/04-I od 23. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marija Stevanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, podnijela je 27. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), br. 097-0-Rev-06-000008 od 18. oktobra 2007. godine i Gž-370/05 od 23. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-287/04-I od 23. maja 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-287/04-I od 23. maja 2005. godine, donesenom po tužbi apelantice protiv apelanticinog bivšeg supruga Mirka Stevanovića (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužilac) utvrđeno je da su nepokretnosti-stan u vlasništvu i garaža u Brčkom (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), štedni ulog kod «Kristal banke» Banja Luka, te pokretne stvari koje se nalaze u stanu u Brčkom, sve sa generalijama kao u izreci prvostepene presude, zajednička imovina apelantice sa dijelom ¼ i tuženog–protivtužioca sa dijelom ¾. Stavom drugim izreke presude određeno je da je tuženi-protivtužilac dužan apelantici izdati ispravu podobnu za prijenos prava svojine na ¼ dijela predmetnih nekretnina u zemljišnim i katastarskim knjigama jer će u protivnom tu izjavu zamijeniti predmetna presuda te je tuženi-protivtužilac obavezan da apelantici naknaditi parnične troškove. Apelantica je odbijena sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na putnički automobil marke «Opel Astra» vrijednosti 10.000,00 KM, putnički automobil marke «Golf» vrijednosti 5.000,00 KM, dvije lovačke puške i pištolj, kao i sa viškom tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao parnične stranke, proveo vještačenje po vještaku građevinske struke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu (ugovore, oružni list, uvjerenja, potvrde, rješenja). Nadalje je navedeno da je sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke živjele u braku od 23. februara 1980. godine do 24. marta 2003. godine kada je brak razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda, da su u braku stekli dvoje djece koja su punoljetna i koja žive u stanu sa apelanticom, da su tokom 1992. godine preselili iz Orašja u Brčko, da je tuženi-protivtužilac cijelo vrijeme radio i da ima dobra primanja a da je apelantica bila domaćica i da se brinula o djeci i tuženom-protivtužiocu. Sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je predmetni stan izgrađen za vrijeme trajanja bračne zajednice (2002. godine) i da je vrijednost stana prema nalazu sudskog vještaka 73.107,87 KM. Nadalje sud je iz provedenih dokaza našao utvrđenim da je apelantica 1997. godine prodala svoje nekretnine za 18.000,00 KM i posudila od svoga brata iznos od 10.000,00 KM, a apelantica ju tužbi tvrdila da je navedena sredstva ulagala u porodicu i izgradnju predmetnog stana. Nadalje je utvrđeno da je tuženi-protivtužilac u periodu od 1. juna 1996. godine do razvoda braka 24. marta 2003. godine zaradio 125.255,49 KM i 39.890 dinara. Obzirom na navedeno sud je cijeneći apelanticin doprinos radu u domaćinstvu i brizi oko odgoja i podizanja djece te brizi oko tuženog-protivtužioca kao supruga, u smislu člana 267.stav 2. Porodičnog zakona («Službeni list SRBiH», broj 21/79 i 44/89), utvrdio da je apelantica doprinijela sticanju zajedničke imovine sa dijelom ¼. Obrazlažući odbijajanje dijela tužbenog zahtjeva (koji se odnosio na automobile, lovačke puške i pištolj) sud je naveo da apelantica sudu nije ponudila nijedan dokaz iz kojeg bi sud mogao utvrditi da se radi o zajedničkoj imovini. Konačno sud je naveo da je odluka suda o protivtužbenom zahtjevu tuženog-protivtužioca (kojom je tražio da se utvrdi apelanticin doprinos sticanju zajedničke imovine sa dijelom 1/6 a njega sa dijelom 5/6) supsumirana odlukom o tužbenom zahtjevu apelantice zbog čega sud o protivtužbenom zahtjevu nije posebno odlučivao.
4. Presudom Apelacionog suda, broj Gž-370/05 od 23. decembra 2005. godine, djelimično je uvažena žalba apelantice te je prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da je zajednička imovina iz stava jedan prvostepene presude zajednička imovina apelantice sa dijelom 2/5 i tuženog–protivtužioca sa dijelom 3/5 te da je tuženi-protivtužilac obavezan apelantici izdati ispravu podobnu za prijenos prava svojine 2/5 predmetnih nekretnina. Također je, shodno uspijehu u parnici, povećan iznos troškova parničnog postupka koji je tuženi–protivtužilac dužan naknaditi apelantici. U preostalom dijelu žalba apelantice je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio da su predmetne nekretnine i pokretne stvari zajednička imovina parničnih stranaka ali da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o udjelu stranaka odnosno doprinosu apelantice. Sud je istakao da je apelantica, bez obzira što nije bila u radnom odnosu, također finansijski doprinosila jer je novčane iznose ostvarene prodajom svoje imovine unosila u zajednicu, te da ju je i brat finansijski pomagao i to upravo u periodu kad je sticana predmetna zajednička imovina. Stoga je sud primjenom člana 264. i
267. Porodičnog zakona utvrdio da je apelantica doprinijela zajedničkoj imovini u dijelu 2/5 pa je u tom smislu preinačio prvostepenu presudu. Nadalje sud je, pozivajući se na odredbe čl. 7. i 160. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» broj 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05 -u daljnjem tekstu: ZPP), koje reguliraju pravilo o teretu dokazivanja, ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode ističući da apelantica nije osporila tvrdnje tuženog-protivtužioca da je vozila «Golf» i «Opel Astra» poklonio kćerki odnosno sinu i da se ista nalaze u njihovom posjedu, te je zaključio da se apelantica prećutno saglasila sa takvim raspolaganjem. Sud je naveo da apelantica nije dokazala da lovačke puške i pištolj predstavljaju zajedničku imovinu jer nije dostavila dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da su nabavljeni u toku braka zajedničkim sredstvima.
5. Apelacioni sud je presudom, broj 097-0-Rev-06-000008 od 18. oktobra 2007. godine, odbio reviziju apelantice i reviziju tuženog-protivtužioca. U obrazloženju presude sud je naveo da je drugostepeni sud, ispitujući presudu u granicama žalbenih razloga, pravilno ocijenio da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 284. stav 2. točka 12. ZPP (da prvostepena presuda nema izreke) kao i da nije ostvaren žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja. Nadalje je navedeno da je drugostepeni sud pravilno ocijenio osnovanim žalbeni navoda apelantice vezan za primjenu materijalnog prava te je, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, prvostepenu odluku preinačio u dijelu koji se odnosi na doprinos apelantice sticanju zajedničke imovine. Revizioni sud je zatim ponovio činjenično utvrđenje navedeno u razlozima nižestepenih presuda te zaključio da, u situaciji kad je imovina stečena u bračnoj zajednici zajedničkim ulaganjem apelantice i tuženog-protivtužioca uz materijalna sredstva koje je uplatilo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, ta imovina predstavlja njihovu zajedničku imovinu a da njihovi udjeli zavise od doprinosa u sticanju imovine. Nadalje je navedeno da se doprinos apelantice vrednuje ne samo kroz rad u domaćinstvu, brigu o djeci i pomoć tuženom-protivtužiocu već i ulaganjem svoje posebne imovine (novčana sredstva dobivena prodajom svojih nekretnina), a doprinos tuženog-protivtužioca kroz zaradu po osnovu radnog odnosa i po drugim osnovama. Stoga je i revizioni sud zaključio da doprinos apelantice nije zanemarljiv ali svakako nije ni jednak doprinosu tuženog-protivtužioca te je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, član 267. stav2. Porodičnog zakona, kad je prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrdio da je apelantica doprinijela sa 2/5 a tuženi-protivtužilac sa 3/5 u sticanju zajedničke imovine. Iz navedenih razloga sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor aplantice o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 284.stav 2. tačka 12. da utvrđeno činjenično stanje nema temelja u provedenim dokazima jer je revizioni sud ocijenio da je drugostepeni sud pravilno cijenio sve izvedene dokaze te dao određene i jasne razloge u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica za odluku o doprinosu apelantice. Sud je pozivajući se na odredbu člana 102. stav 3. ZPP odbio kao neosnovane i revizione navode tuženog-protivtužioca vezane za dosuđene parnične troškove obrazlažući da je iste dosudio prema uspjehu u parnici.
6. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi hronologija događaja i hronologija predmetnog postupka te apelantica navodi da smatra da je Apelacioni sud u revizionom postupku površno cijenio žalbene navode i dokaze koji su postojali u spisu. Ove navode apelantica obrazlaže činjenicom da u drugim postupcima koje vodi protiv tuženog-protivtužioca pred drugim sudovima (Općinski sud u Orašju, Osnovni sud u Modriči) vezano za drugu zajedničku imovinu utvrdili da je doprinos apelantice sticanju zajedničke imovine (poslovnog prostora i vikendice) koja je predmet tih postupaka ½ .Apelantica ističe da su svu zajedničku imovinu stekli u toku trajanja braka te da prema zakonu bračni drugovi imovinu stiču na jednake dijelove. Iz navedenih razloga apelantica smatra da je Apelacioni sud «svojim proizvoljnim stavom utiče na dijelove presuda koji su pravosnažni».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Nadalje, Ustavni sud zapaža da navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su utvrdili da nekretnine i pokretne stvari, precizirane u izreci prvostepene presude, predstavljaju zajedničku imovinu parničnih stranaka te zašto su u konačnici utvrdili da je apelantica doprinijela sticanju te imovine sa dijelom 2/5 a tuženi-protivtužilac sa 3/5. Sudovi su također objasnili zašto je apelantica odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva. Nadalje, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, ocjena dokaza u osporenim odlukama nije izostala i nije bila očigledno proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali da dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice u smislu prava na pravičan postupak. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka, suprotno navodima apelantice, dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
11. Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, također dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZPP i Porodičnog zakona, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. S druge strane okolnost da su drugi sudovi u drugim postupcima utvrdili veći doprinos apelantice sticanju drugih nekretnina koje su predmet zajedničke imovine nije od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari budući da sud u svakom konkretnom slučaju utvrđuje koliki je doprinos bračnih drugova u sticanju zajedničke imovine.
12. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda iznesene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelantice o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović