Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/07 (Z. Š.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3085/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj 3085/07, rješavajući apelaciju Zorice Šutalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorice Šutalo podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000759 od 6. septembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 003545 06 P od 12. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zorica Šutalo (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Domanovića, Općina Čapljina, koju zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnijela je 16. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000759 od 6. septembra 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Čapljini ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 003545 06 P od 12. aprila 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 07 53 P 003545 06 P od 12. aprila 2007. godine je utvrđeno da je apelantica omela tužitelja I. B. ( u daljnjem tekstu: tužitelj) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu korišćenja dijela puta pobliže opisanog u izreci prvostepene presude, time što je 7. augusta 2006. godine postavila prepreku u vidu metalne ograde od žice, uz upućivanje riječi kojim je prijetila i zabranjivala prolaz tužitelju. Nadalje, istom presudom apelantici je naloženo da ukloni pomenutu prepreku i da se ubuduće kloni verbalnih prijetnji, zabrana ili svakog drugog uznemiravanja i onemogućavanja posjeda predmetnih nekretnina-puta i omogući tužitelju slobodan prolaz pješice i progon motornih vozila. Apelantica je također obavezana da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.850,00 KM sa zateznim kamatama od 12. aprila 2007. godine, kao dana presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja je navedeno da iz saglasnih izjava tužitelja i svjedoka, kao i drugih dokaza koje je Općinski sud proveo, proizilazi da je tužitelj od 1976. godine u posjedu prava služnosti spornog puta koji, već preko 30 godina, koristi za prilaz kući. S druge strane, i sama apelantica nije sporila navode tužitelja da mu je zabranila prolazak spornim dijelom puta postavljanjem metalne žičane ograde. Općinski sud je utvrdio da su se, u konkretnom slučaju, ostvarila bitna obilježja smetanja posjeda i da tužitelju pripada pravo na posjedovnu zaštitu, a saglasno odredbama čl. 80. i 83. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine -

6/98; u daljnjem tekstu: ZOVPO) Dakle, u konkretnom slučaju, obzirom da se radi o parnici zbog smetanje posjeda, bitno je bilo utvrditi posljednji, mirni i faktički posjed, te čin smetanja i počinitelja u skladu sa članom 425. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP FBiH ). Iz navedenih razloga, Općinski sud je ocjenio bespredmetnim prigovor tužene apelantice o pravu tužitelja na posjed stvarne služnosti spornog puta, jer se tim pitanjem sud u ovom sporu ne može baviti, a što proizilazi i iz sadržaja odredbe člana 83. stav 1. ZOVPO. Tom zakonskom odredbom je precizirano da «sud pruža zaštitu prema poslednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika». Općinski sud je zaključio da se ne može prihvatiti navod apelantice da je posjed tužitelja manjkav odnosno da je on taj posjed oduzeo silom, potajno i zloupotrebom povjerenja, niti pak da postoji drugi put do kuće tužitelja, a na ovakve zaključke su ukazivali svi dokazi provedeni u toku postupka.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000759 od 6. septembra 2007. godine, koji je apelantica primila 19. septembra 2007. godine, žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje u cjelosti potvrđeno. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i utvrdio sve pravno-relevantne činjenice za pravilno rješenje ovog spora, te izveo pravilan zaključak da je tužitelj bio u posjedu spornog puta, u kome ga je apelantica omela postavljanjem žičane ograde u širini navedenog puta. Kantonalni sud kao drugostepeni je u cjelosti prihvatio navode iz prvostepenog rješenja, a za žalbene razloge koji ukazuju na petitorne prigovore zaključio da se u ovom postupku ne mogu isticati (postojanje drugog puta, pravo na posjed kao i drugi prigovori koji su sadržani u odredbi člana 83. stav 1. ZOVPO). Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe materijalnog prava i za svoju odluku dao dovoljno jasne i osnovane razloge koje je u cjelosti prihvatio i drugostepeni sud.

5. Apelantica se žali da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su u konkretnom predmetu činjenice spora nepotpuno i nepravilno utvrđene, a materijalno pravo pogrešno primjenjeno. Sud je dozvolio da tužitelj preinači tužbeni zahtjev time što nakon pripremnog ročišta dodao da je apelantica «upućivala verbalne riječi u smislu prijetnji i zabrana». Sud nije iskaze pojedinih svjedoka dovodio u vezu sa iskazima svjedoka koji su bitnom drugačije svjedočili. Sud je također prešao preko činjenice da se na spornom putu nije ni moglo steći pravo služnosti na nekretnini apelantice, jer to pravo nikad nije zasnovano da bi uživalo sudsku zaštitu, jer se radilo o društvenom, a kasnije državnom vlasništvu na kome se nije moglo steći pravo služnosti. Na opisani način sudovi su, kako navodi apelantica, proizvoljno primjenili odredbe materijalnog prava, stvorili pravnu nesigurnost i time povrijedili pravo na pravičan postupak. Apelantica predlaže da se usvoji njena apelacija, utvrdi povreda prava na pravično suđenje i ukinu osporena rješenja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica osim istovjetnih navoda koje je isticala tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3085/07 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio