Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3247/07 (M. M.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3247/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3247/07, rješavajući apelaciju Marijane Miljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijane Miljak podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097-0-

Gž-06-000208 od 12. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta broj P-267/04-I od 21. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijana Miljak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rijeke, a koju zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnijela je 29. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000208 od 12. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-267/04-I od 21. marta 2006. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-267/04-I od 21. marta 2006. godine odbio apelanticin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je suvlasnik i posjednik nekretnina označenih u izreci presude, a koje su upisane na ime drugotužene Luce Ivanović, kao vlasnika i posjednika u zemljišno-knjižnom operatu (u daljnjem tekstu: drugotužena), te je obavezao da prvotuženoj Antunki Božić (u daljnjem tekstu: prvotužena) i drugotuženoj nadoknadi troškove postupka u utvrđenom iznosu. U obrazloženju presude je istaknuto da je sud u dokaznom postupku cijenio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, izjave deset svjedoka, te u svojstvu svjedoka saslušao i apelanticu i tužene, zatim materijalne dokaze: spis Osnovnog suda broj K-109/04, spis broj R-26/83, ugovor o diobi nekretnina zaključen između prvotužene i drugotužene od 3. febuara 2003. godine, rješenje o nasljeđivanju broj O-371/72 od 20. decembra 1972. godine, prepis posjedovnog lista u kojem su navedene sporne nekretnine, testament Jelke Čančarević sastavljen 27. januara 1983. godine. Osnovni sud je istakao da je na temelju nalaza vještaka geodetske struke o kretanju posjeda odnosno vlasništva na spornim nekretninama utvrdio, da su na spornim nekretninama do 1963. godine kao posjednici odnosno vlasnici bili uknjiženi Ilija Čančarevića (u daljnjem tekstu: otac tuženih) i Franjo Čančarević, odnosno da su prvotužena i drugotužena, na temelju rješenja o nasljeđivanju 1976. godine uknjižene kao posjednici odnosno vlasnici na dijelu koji je pripadao njihovom ocu, odnosno da je 2004. godine na dijelu na kojem je bio uknjižen Franjo Čančarević, također na temelju rješenja o nasljeđivanju uknjižen njegov sin Petar. Najzad, na temelju ugovora o diobi iz 2003. godine između prvotužene i drugotužene, sporne nekretnine su upisane na ime drugotužene. Nadalje, utvrđeno je da je u kuću koja se nalazi na spornim nekretninama sve do svoje smrti živio otac tuženih, te da su tužene u istoj kući odrasle i odselile se 1971. odnosno 1973. godine kada su se udale. Na drugoj strani, apelanticin otac je u istoj kući živio od svoje četvrte godine pa do odlaska u armiju, da bi se nakon toga preselio u Rijeku gdje je nastavio živiti i raditi i gdje je umro. Najzad, utvrđeno je da je u istoj kući živila i Jelka Čančarević, tetka tužiteljice i tuženih, te da je kuću nastavila koristiti i nakon smrti oca tuženih, odnosno sve do svoje smrti 1983. godine, iako su sporne nekretnine 1976. godine, na temelju rješenja o nasleđivanju prenesene sa oca tuženih na prvotuženu i drugotuženu. Prema iskazu svjedoka apelanticin otac i apelantica su živili u Rijeci i povremeno dolazili u posjetu na sporne nekretnine. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, zaključeno je da apelanticin otac, kao ni Jelka Čančarević, nisu imali zakonit i savjestan posjed spornih nekretnina, a koji je potreban da bi sporne nekretnine postale vlasništvo apelantice po osnovu održaja nakon proteka zakonom određenog vremena. Nadalje, na temelju iskaza svjedoka, utvrđeno je da je Jelka Čančarević živila u zajedničkom domaćinstvu sa ocem tuženih, koji ju je primio nakon propalog braka i jer nije imala gdje da ode. Na temelju uvida u spis Osnovnog suda R-26/83 utvrđeno je da je Jelka Čančarević sačinila testament po kojem je kuću, koja se nalazila na spornim nekrtninama, ostavila apelanticinom ocu u znak zahvalnosti, iako se sporne nekretnine nisu vodile na njeno ime. Činjenicu da ona nije imala nikakva prava na spornim nekretninama kao ni bilo kakvu imovinu potvrdio je i jedan od saslušanih svjedoka, koji je izjavio da je njegova supruga u povodu spornih nekretnina vodila spor sa namjerom da, ako ga dobije, dio nekretnina pokloni Jelki Čančarević jer nije imala nikakve imovine, kao ni djece. S obzirom na navedeno, zaključeno je da testament nije pravno valjan jer, u skladu sa opštim načelima građanskog prava, niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima. Također, nakon njene smrti, kuća je zaključana i nije je niko koristio, da bi se, po odobrenju tuženih, u kuću uselili braća Marko i Franjo, odnosno nakon njihove smrti, kuću je preuzeo njihov brat, Petar Čančarević. On je, po nalogu apelantice, srušio kuću, zbog čega je vođen i krivični postupak u kom je oglašen krivim za krivično djelo oštećenja tuđe stvari. Na drugoj strani, kao nesporno je utvrđeno da su se tužene u spornoj kući rodile i živile, sve do svoje udaje, da su nakon očeve smrti, kao njegove zakonske nasljednice uknjižene u zemljišnim (1973. godine) i katastarskim (1976. godine) knjigama, te da su na sporne nekretnine povremeno dolazile. Najzad, u toku postupka tužene su istakle apelanticinu nesavjesnost, kao i nesavjesnost njenih prednika, odnosno njenog oca i Jelke Čančarević, za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama, a s obzirom da su znali ili morali znati da nisu vlasnici spornih nekretnina. U vezi s tim, pored ostalog su posebno naglasile, da su još od 1973. odnosno 1976. godine bile upisane u zemljišnom odnosno katastarskom operatu kao nasljednice sporne imovine, a u koje je, kao javnim registrima, uvid dozvoljen savakom zainteresovanom licu. Također, ukazale su da su u sporne nekretnine ulazile uz pomoć policije i suda, a zbog prijetnji, pa i batina koje je dobijala prvotužena od Petra Čančarevića.

3. Apelacioni sud je presudom broj 097-0-Gž-06-000208 od 12. septembra 2007. godine apelanticinu žalbu u cijelosti odbio i potvrdio osporenu presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da po mišljenju ovog suda osporena presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta, a na koju je u žalbi ukazano. Naime, apelanticinu tvrdnju da su razlozi o odlučnim činjenicama protivriječni i nejasni, Apelacioni sud je ocijeni kao neosnovanu. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud u obrazloženju naveo dokaze na temelju kojih je utvrdio da su sporne nekretnine bile vlasništvo oca tuženih, te da je ova činjenica cijenjena na temelju materijalne dokumentacije uložene u spis, te nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Dakle, navedena činjenica nije utvrđena iz iskaza svjedoka koje je Osnovnu sud pogrešno interpretirao u odnosu na sadržaj zabilježen u tonskom zapisu, a kako je apelantica tvrdila. Također, pogrešan navod u izreci pobijane presude u pogledu suvlasničkog dijela koji pripada drugotuženoj, osporenu presudu ne čini nerazumljivom ili protivriječnom, jer je očigledno da se radi o grešci pri kucanju, koja je kao takva ispravljena rješenjem broj P-267/04-I od 7. aprila 2006. godine. U vezi sa apelanticinim žalbenim navodima da je prvostepeni sud u postupku utvrdio da su tužene posjed spornih nekretnina napustile nakon udaja (1968. odnosno 1972. godine) i da ih nisu držale u posjedu sve do 2005. godine, a da je Čančarević Jela (koja je testamnetom sporne nekretnine ostavila njenom ocu) te nekretnine držala u posjedu 12 godina, Apelacioni sud je istakao da je apelantica tražila da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću, a za što se predpostavlja da lice koje traži sticanje prava vlasništva na ovaj način drži u posjedu stvar na kojoj neko drugi ima pravo vlasništva kroz zakonom određeno vrijeme, i to kao kvalifikovani posjednik (zakonit i savjestan). U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da iz utvrđenih činjenica u postupku proizilazi da apelantica i njeni pravni prednici nisu imali ni zakonit ni savjestan posjed na spornim nekretninama. S obzirom na ovakvo utvrđeno činjenično stanje, apelanticin zahtjev je odbijen ne zato što njeni prednici nisu imali posjed spornih nekretnina već zbog toga što njhov posjed nije bio kvalifikovan, pa protek vremena potrebnog za sticanje prava uopšte nije ni cijenjen. U vezi s tim, irelevantnim je ocijenjen apelanticin navod o posjedovanju spornih nekretnina od tuženih. Također, Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud, kao predhodno pitanje, a jer se apelantica pozvala na njega, ocijenio da testament Jelke Čančarević ne predstavlja valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na spornim nekretninama, jer je ocijenio da je ona u testamentu raspolagala nekretninama koje nisu bile njeno vlasništvo. U tom smislu, svojim žalbenim navodom da je testament sudski ovjeren pa stoga i pravno valjan, apelantica nije dovela u pitanje ocijenu prvostepenog suda o testamentu.

4. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. tačka k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava po apelantici se pije svega ogleda u činjenici da sporne nekretnine na kojim je tražila da se utvrdi da je posjednik i da ih drži u faktičkom posjedu, tužene, koje su upisane kao njihovi posjednici u katastarskom operatu, ne drže u posjedu, niti koriste više od 20 godina. Nadalje, ističe da sudovi, iako su to utvrdili, nisu cijenili ovu činjenicu već u svojim presudama izlaze izvan okvira tužbenog zahtjeva koji je postavila. Apelantica ističe da tužene u toku postupka pred Osnovnim i Apelacionim sudom nisu osporavale činjenicu da je ona faktički posjednik predmetnih nekretnina, niti su ikad u sudskom postupku tražile da se utvrde njihova prava. Nadalje, apelantica osporava i ocjenu sudu da je njen posjed i posjed njenih prednika bio nesavjestan. U vezi s tim ističe, da iz činjenice da je Jelka Čančarević, raspolažući spornim nekretninama svojim testamentom, očigledno smatrala da su one njene jer ih je nesmetano, počev od 1973. godine koristila i držala u posjedu, a što joj za svo vrijeme niko, pa ni same tužene, nisu osporavale i ako su bile upisane u zemljišne knjige i katastar.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Prema navodima iz apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

8. Iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da su povrijeđena ili zanemarena apelanticina ustavna prava. Također, ne može se iz obrazloženja zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da apelantica ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3247/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio