Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3277/07 (L.B.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Ustav entiteta
- Dokazni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3277/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3277/07, rješavajući apelaciju L.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L.B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-07-000-016 od 5. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj K-30/05 od 9. avgusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija L.B. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Kž-07-000-016 od 5. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu broj K-30/05 od 9. avgusta 2007. godine u odnosu na član II/A. 2. (1) c) i e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te član II. 12. Ustava Kantona 10. zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. L.B. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tomislavgrada podnio je, 3. decembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-0-Kž-07-000-016 od 5. oktobra 2007. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-
30/05 od 9. avgusta 2007. godine.
2. Inspektor Policijske uprave Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: Policijska uprava) sačinio je 21. oktobra 2004. godine službenu zabilješku broj 02-9/4-43/04 u kojoj je konstatovao da su pripadnici SFOR-a, pri sprovođenju operacije „Žetva“ prilikom pretresa apelantove kuće, našli 360 komada streljiva cal 7.62 mm. U zabilješci je konstatovano da je pred apelantovom kućom zatečena njegova supruga kojoj je saopšten razlog dolaska, te je upozorena da, ukoliko u kući ima naoružanja, da ga dobrovoljno preda, bez ikakvih posledica. Budući da apelant nije bio kod kuće, njegova supruga se saglasila da mogu ući u kući i izvršiti pretres, te da ona o naoružanju ništa ne zna. Pretres su obavili pripadnici SFOR-a, dok prisutni pripadnici Policijske uprave nisu ulazili u kuću jer nisu imali nalog od nadležnog suda. Nakon što su pripadnici SFOR-a iznijeli navedenu količini i vrstu streljiva, pred kuću je došao i apelant, koji je bio iznenađen jer nije znao za navedeno streljivo. Najzad, u zabilješci je konstatovano da pripadnici SFOR-a nisu tražili da se napravi uviđaj i sprovedu ostale radnje potrebne za podnošenje krivične prijave, da su pripadnici Policijske uprave navedeno streljivo vidjeli kad je iznesno na put ispred kuće, te da su pripadnici SFOR-a izjavili da oni neće tražiti krivično gonjenje.
3. Policijska uprava sačinila je 1. novembra 2004. godine zapisnik o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog broj 02-9/4-3-105/04. Iz iskaza koji je apelant tom prilkom dao proizilazi da su policija i SFOR, pred kućom apelanta zatekli njegovu suprugu koja im je na pitanje o posjedovanju nelegalnog oružja odgovorila da ništa ne zna o tome i da slobodno mogu ući u kuću i sve pregledati. U trenutku kada je došao do kuće, pretres je već bio obavljen, a pripadnici SFOR-a su pronašli i 360 komada streljiva cal 7.62 mm, uz napomenu da streljivo nije brojano u njegovoj prisutnosti. Najzad, apelant je izjavio da je streljivo vjerovatno pripadalo njegovom sinu koji je to dužio u ratu, te da je njegovu pušku i streljivo za koje je znao, dobrovoljno predao prije dvije godine. U zapisniku je konstovano da je pročitan apelantu, da na njega nije imao primjedbi, te da ga je svojeručno potpisao.
4. Kantonalno tužilaštvo u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) 7. decembra 2004. godine podiglo je protiv apelanta optužnicu broj Kt-462/04 sa zahtjevom za izdavanje kaznenog naloga. U optužnici je navedeno da apelant u porodičnoj kući držao, iako je znao da je držanje streljiva građanima nedozvoljeno, 360 komada streljiva cal. 7,62 mm, a koje je pronašli pripadnici SFOR-a prilikom pretresa njegove kuće, čime je počinio krivično djelo neovlašteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon). Uz optužnicu su kao dokazi priloženi: zapisnik o ispitivanju apelanta sačinjen u Policijskoj upravi i službena zabilješka koju je sačinio policijskog službenika iste uprave.
5. Iz zapisnika sa ročišta povodom izdavanja kaznenog naloga, održanog 26. januara 2005. godine, proizilazi da je na pitanja postupajućeg sudije da li je dobio optužnicu i da li je razumio, apelant dao potvrdne odgovore, te izjavio da neće uzimati branioca, već će se braniti sam. Nakon toga, sudija je upoznao apelanta sa dokazima koje je tužitelj priložio uz optužnicu. Apelant je istakao prigovor na zapisnik o njegovom saslušanju i to u dijelu u kojem je konstatovano da je izjavio «pronašli su i 360 komada streljiva za automatsku pušku (nisu brojali u mojoj prisutnosti)», navodeći da nije znao da se streljivo nalazi u kući, da ga uopšte ne posjeduje i da nije rekao da je navedena količina streljiva nađena u njegovoj kući. U ostalom dijelu apelant nije osporavao navedeni zapisnik, niti je prigovarao drugom dokazu. Izjašnjavajući se o krivnji, apelant je izjavio da nije kriv za krivično djelo koje mu se stavlja na teret i da ne prihvata predloženu krivičnu sankciju i mjeru sigurnosti-oduzimanje navedene količine streljiva. Najzad, u zapisniku je konstatovano da se Kantonalnom tužilaštvu vraćaju dokazi koji ne mogu biti sastavni dio ovog spisa, te da će se oni neposredno izvoditi na glavnom pretresu. Predmet je ustupljen na rad drugom sudiji istog suda. Apelant je svojeručno potpisao zapisnik.
6. Na ročištu za glavni pretres, održanom 9. avgusta 2007. godine, apelant je u uvodnoj rječi istakao da je SFOR izvršio pretres porodične kuće bez njegovog i prisustva njegove supruge, da nije mogo naći navedenu količinu i vrstu streljiva, da su policijski službenici streljivo vidjeli tek kad je izneseno na put, a o čemu ne postoji niti jedan dokaz, odnosno fotodokumentacija ili potvrda. Nakon što je tužitelj predočio dokaze na kojim se optužnica zasnivala, njihovim čitanjem, sud je pozvao apelanta da se o njima izjasni. U pogledu predočenog dokaza, službene zabilješke, apelant je istakao da stavlja primjedbu da je iz kuće iznijeto 360 komada streljiva, jer to streljivo nije vidio niko, pa ni policijski službenik koji je sačinio zabilješku. U pogledu zapisnika o njegovom ispitivanju, apelant je istakao da on nije sačinjen onako kako je govorio, te da nije sačinjen na licu mjesta. Najzad, apelant je istakao da mu nije izdata potvrda o oduzetom streljivu, da nije sačinjen zapisnik o uviđaju, te da niko nije bio prisutan kada su se meci brojali. Na upit sudije da li predlaže izvođenje novih dokaza, apelant je izjavio da nema snimaka sa lica mjesta, nema potvrde da je streljivo oduzeto, nema dokaza o tome gdje je streljivo nađeno, pa da smatra da nije počinio krivično djelo. U završnoj rječi apelant je ponovio svoje navode o nedostatku dokaza, te ukazao na relevantne odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o krivičnom postupku) ističući da je SFOR pretres obavio suprotno navedenim odredbama. Apelant je zapisnik svojeručno potpisao.
7. Općinski sud je presudom broj K-30/05 od 9. avgusta 2007. godine apelanta oglasio krivim za neovlašteno držanje 360 komada streljiva cal. 7.62 mm, čija nabavka i držanje je građanima nedozvoljeno, a čime je počinio krivično djelo neovlašteno držanje oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U skladu sa članom 78. stav 1. Krivičnog zakona, izrečena je i mjera sigurnosti, oduzimanje od apelanta navedene količine i vrste streljiva. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju službene zabilješke Policijske uprave Livno broj 02-9/4-43/04 od 21. oktobra 2004. godine kao nesporno utvrđeno da je u apelantovoj porodičnoj kući, SFOR prilikom provođenja akcije „Žetva“ pronašao 360 komada streljiva cal. 7.62 mm. Nadalje, u službenoj zabilješci je navedeno da su pretres apelantove porodične kuće izvršili pripadnici SFOR-a, da pripadnici policije nisu ulazili u kuću, da su pripadnici SFOR-a iz kuće iznijeli navedenu količinu streljiva, koju su pripadnici policije vidjeli kad je iznesena iz kuće. Ovakvo činjenično stanje utvrđeno je i na temelju apelantovog iskaza na zapisnik u Policijskoj upravi broj 02-9/4-3-105/04 od 11. novembra 2004. godine, a kojom prilikom je i sam apelant izjavio da je, u trenutku kada je došao do kuće, SFOR već izvršio pretres, te pored ostalog, pronašli i navedenu količinu streljiva. Na temelju navedenog, zaključeno je da je činjenično stanje u potpunosti utvrđeno, a iz čega proizilazi da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
8. Kantonalni sud je presudom broj 010-0-Kž-07-000-016 od 5. oktobra 2007. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da se apelant neosnovno pozvao na povredu odredaba krivičnog postupka. S tim u vezi, istaknuto je da u izreci presude naveden način izvršenja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim, mjesto i posljedice koje su iz djela proizašle, te da su navedeni propisi koje je apelant prekršio njegovim izvršenjem. Nadalje, istaknuto je da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a na čemu je zasnovao svoju odluku o apelantovoj krivici. Najzad, zaključeno je da prvostepena presuda nema nerazumljivosti i protivriječnosti. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz pažljive analize apelantovih žalbenih navoda proizilazi da on izbjegava da se suoči sa činjenicom da su pripadnici SFOR-a, provodeći operativnu akciju „Žetva“, nakon izvršenog pretresa njegove porodične kuće, pronašli navedenu količinu i vrstu streljiva. Kantonalni sud je zaključio i da je kao nesporno utvrđeno da je apelant bio upoznat sa propisom da je neovlašteno držanje navedene vrste streljiva građanima zabranjeno i da je trebao ranije da ga preda. Na ovakav zaključak, po mišljenju Kantonalnog suda, upućuje i službena zabilješka koju je sačinio inspektor Policijske uprave iz koje proizilazi da su pripadnici SFOR-a prilikom pretresa apelantove kuće našli navedenu količinu streljiva, a koju je i sam apelant vidio, te potvrdio i u svojoj izjavi na zapisnik istoj upravi. Na temelju navedenog, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant svijesno kršio propis o držanju oružja i eksplozivnih tvari, te da je pravilno ocijenjeno da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo garanovano članom II/2. i II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, također, ističe da su mu osporenim presudama povrijeđena prava garantovana članom II/A., 2. (1) c) i e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, te članom II. 12. Ustava Kantona 10. Apelant smatra da je prvostepeni sud propustio da svoju presudu zasnuje na činjenicama i dokazima koji su utvrđeni, odnosno izvedeni na glavnom pretresu, te da je propustio da savjesno cijeni provedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Nadalje, apelant ističe da mu je bilo onemogućeno da dođe do službene zabilješke i zapisnika o njegovom saslušanju sačinjene od Policijske uprave, na kojim je zasnovana prvostepena presuda, a u čemu je bio onemogućen od strane postupajuće sutkinje i zamjenice glavnog kantonalnog tužioca. Naime, nakon njegovog pismenog traženja, postupajuća sudija je dozvolila jedino da fotokopira zapisnik sa pretresa održanog 26. januara 2005. godine, i to svega dva dana prije održavanja glavnog pretresa. Tom prilikom je utvrdio da u spisu nema nikakvih dokaza, izuzev zapisnika koji je fotokopirao i koji je priložen uz apelaciju. Također, postupajuća sutkinja je odbila da mu, nakon potpisivanja, da zapisnik sa pretresa održanog 9. avgusta 2007. godine, već je to učinila tek po njegovom pismenom zahtjevu 17. avgusta 2007. godine. Službenu zabilješku Policijske uprave dobio je tek 18. avgusta 2007. godine u navedenoj upravi.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «Zahtjev ili apelacija nosu dopustivi ako postoji koji od slijedećih slučajeva: (...)
9. apelacija je ratione materia inkompatibilna sa Ustavom;». Dopustivost prima facie
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant prije svega ističe da je prvostepeni sud propustio da osporenu presudu zasnuje na činjenicama i dokazima koje su utvrđene odnosno provedni na glavnom pretresu. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz zapisnika o glavnom pretresu koji je apelant svojeručno potpisao, proizilazi da su oba dokaza (službena zabilješka i zapisnik o saslušanju apelanta) na glavnom pretresu održanom 9. avgusta 2007. godine neposredno provedni, čitanjem od strane tužioca, u skladu sa zakonom. Nadalje, iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da je ročištu na kojem se odlučivalo o izdavanju kaznenog naloga, apelant upoznat sa dokazima na kojim je optužnica zasnovana, te da se u pogledu oba dokaza izjasnio. Nadalje, na ročištu za glavni pretres, apelant je, nakon što su predočeni dokazi neposredno provedeni čitanjem od strane tužioca, također imao priliku da se o njima izjasni. Iz predočenih zapisnika sa održanih ročišta proizilazi da je apelantu bila data mogućnost da se o predočenim dokazima i neposredno izjasni, odnosno da ih ospori, kao i da sam predloži druge dokaze. Također, iz navedenih zapisnika proizilazi da apelant ni pri odlučivanju o izdavanju kaznenog naloga, kao ni na glavnom pretresu, nije tražio odgađanje ročišta jer mu predloženi dokazi od tužilaštva nisu bili dostupni, odnosno nije isticao prigovor da mu ovi dokazi nisu bili dostupni. Nadalje, iz svega predočenog Ustavnom sudu proizilazi da tokom cjelokupnog trajanja postupka pred redovnim sudovima, apelant nije osporavao način na koji su navedeni dokazi provedeni, niti je zatražio njihovo ponovno izvođenje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u ovom dijelu očigledno neosnovani.
13. U odnosu na apelantove navode u kojima on osporava način na koji su postupajući sudovi cijenili provedene dokaze na kojima su zasnovali svoje odluke, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). U skladu sa iznesenim principom, pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalifikovati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak.
14. Iz obrazloženja presude prvostepenog suda, kao i zapisnika o glavnom pretresu, proizilazi da je presuda ovog suda zasnovana na dokazima koji su neposredno provedeni, da su dokazi cijenjeni u uzajmnoj vezi, a na temelju čega je i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud u postupanju redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost, stoga nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja koja bi, u ovom kontekstu, trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se pozvao i na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine koji sadrži opću odredbu o načinu primjene Evropske konvencije u ustavnopravnom sistemu Bosne i Hercegovine, a ne garantuje neko posebno ljudsko pravo. S obzirom da svoj navod o kršenju ove ustavne odredbe apelant nije obrazložio Ustavni sud smatra i ove apelantove navode očigledno neosnovanim.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost ratione materiae
17. Apelant tvrdi da su osporenim presudama povrijeđena prava garantovana članom II/A. 2. (1) c) i
e) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članom II. 12. Ustava Kantona 10. U skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, slijedi da odredbe entitetskog i kantonalnog Ustava na koje se pozvao apelant, bez dovođenja u vezu sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, nisu primjenljive u konkretnom slučaju (vidi neobjavljena odluka Ustavnog suda broj AP-2001/06 od 14. jula 2008. godine, tačka 14.). Stoga, slijedi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović