Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/07 (Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Cesija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2588/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-2588/07, rješavajući apelaciju Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrijskog preduzeća «Krivaja» d.o.o. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000321 od 12. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj Ps-53/02 od 5. marta 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrijsko preduzeće «Krivaja» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, a kojeg zastupa Samir Fojnica, diplomirani pravnik, zaposlenik apelanta, iz Zavidovića, podnio je 18. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000321 od 12. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-53/02 od 5. marta 2004. godine.

2. Općinski sud je presudom broj Ps-53/02 od 5. marta 2004. godine apelanta obavezao da tužiocu «HARA» d.o.o. iz Gračanice (u daljnjem tekstu: tužilac) izvrši isporuku robe, finalnih i polufinalnih proizvoda: parket, namještaj i rezanu građu, ukupne vrijednosti od 49.984,04 KM, a prema ugovoru zaključenom između apelanta i tužioca broj 10/50-98 od 8. decembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o kupoprodaji) i ugovoru o ustupanju potraživanja zaključenom između apelanta, tužioca i Federalnog ministarstva odbrane broj 60 od 9. decembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o cesiji), kao i da tužiocu nadoknadi troškove postupka u označenom iznosu. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant prihvatio zaključenje ugovora o cesiji između apelanta, tužioca i Federalnog ministarstva odbrane, a prema kome je tužilac ustupio apelantu svoje potraživanje prema Federalnom ministarstvu odbrane u vrijednosti od 49.984,04 KM. Istog dana apelant i tužilac su zaključili ugovor o kupoprodaji, prema kojem se apelant obavezao da će tužiocu isporučiti proizvode drvne industije, a da će plaćanje biti isključivo na osnovu ugovora o cesiji, tj. da ustupljeno potroživanje iz ugovora o cesiji predstavlja kupoprodajnu cijenu koju tužilac plaća apelantu na ime robe koju mu se apelant obavezao isporučiti. Na temelju uvida u zapisnik o međusobnim potraživanjima i obavezama Federalnog ministarstva odbrane od 6. decembra 1999. godine i izjave svjedoka koji je učestvovao u sačinjavanju ugovora o cesiji, Općinski sud je utvrdio da je u trenutku potpisivanja ugovora o cesiji apelantu bilo poznato potraživanje koje tužilac ima prema Ministartsvu odbrane, te da je apelant po osnovu ovog ugovora mogao tražiti naplatu ovog potraživanja od Ministarstva odbrane. Saslušani svjedok je također izjavio da potraživanja tužioca prema navedenom ministarstvu nisu bila sporna, da je zaključivanje ovakvog ugovra bilo u interesu ministarstva jer se smanjivao broj povjerilaca, te da se plaćanje vršilo preko uplate električne energije. Najzad, saslušani svjedok je potvrdio da je potraživanje koje je tužilac prenio na apelanta, zaključenjem ugovora uknjiženo u korist apelanta. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke utvrđeno je da je apelant potraživanje koje je preneseno na njega i naplatio jer je u početnom bilansu stanja apelanta koji je predat Agenciji za privatizaciju, apelant navedeni iznos prikazao kao kapital preduzeća, odnosno sredstva u aktivi. Međutim, apelant svoju obavezu prema tužiocu iz ugovora o kupoprodaji u vrijednosti spornog potraživanja nije ispunio. Općinski sud je ocijenio kao neosnovan apelantov prigovor da je počev od 30. juna 2003. godine navedeno potraživanje isknjiženo, te u vezi s tim nije prihvatio predočenu dokumentaciju kao dokaz da apelant ovo potraživanje nije namirio od Federalnog ministarstva odbrane. Ovakav zaključak utemeljen je na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke u kojem je istaknuto da je navedenu dokumentaciju sačinio apelant, a što je nedopustivo sa knjigovodstvenog aspekta i suprotno Zakonu o knjigovodstvu, računovodstvenim kodeksima i načelima, jer bi predmetna dokumetacija trebala biti sačinjena od obje strane. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude primjenom člana 444. i 448. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, odbijen je i prijedlog apelanta da se pozove i sasluša svjedok na okolnosti isporuke robe, jer se isporuka robe može dokazivati samo na osnovu odgovarajuće dokumentacije (otpremnica i sl.), odnosno morao bi postojati materijalni dokaz, a koji apelant nije mogao predočiti. Pored toga, vještačenjem cijelokupnih odnosa među strankama, ta činjenica se mogla utvrditi, ali očigledno je da nije bilo isporuke robe. Neosnovanim je ocijenjen apelantov prijedolog za vještačenje, jer je vještak finansijske struke u svom nalazu jasno obrazložio sve elemente knjiženja duga prema tužiocu, kao i međusobne odnose. Najzad, neosnovnim je ocijenjen i prigovor o nenadležnosti suda, jer je u ugovoru o cesiji, u članu 3. utvrđeno da će, u slučaju spora biti mjesno nadležan Općinski sud u Visokom.

3. Kantonalni sud je presudom broj Pž-241/05 od 21. decembra 2005. godine apelantovu žalbu u cijelosti uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako da se tužilac u cijelini odbija sa tužbenim zahtjevom. Tužilac nije dostavio odgovor na apelantovu žalbu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je nesporno da apelant nije uspio da namiri prenijeto potraživanje od stane Federalnog ministarstva finansija, pa je, s obzirom na ovu činjenicu, Kantonalni sud ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe člana 444. i 448. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim istaknuto je da član 448. navedenog zakona reguliše ugovor o preuzimanju duga, a u konkretnom slučaju se radilo o ugovoru o ustupanju potraživanja, a što među strankama i nije bilo sporno. Zaključivanjem ugovora o cesiji sa tužiocem, apelant nije preuzeo ulogu tužiočevog dužnika, tj. Federalnog ministarstva odbrane, niti je postao obveznik plaćanja utvrđenog potraživanja prema tužiocu. Po ocijeni Kantonalnog suda u konkretnom slučaju radilo se o situaciji koja je regulisana članom 444. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno o ustupanju radi naplaćivanja. Shodno navedenoj odredbi, do izvršenja apelantove obaveze iz ugovora o kupoprodaji može doći samo kada apelant naplati prenijeto potraživanje od Federalnog ministarstva odbrane. S obzirom da apelant nikad nije naplatio ustupljeno potraživanje, ne može biti obavezan na izvršenje obaveze iz ugovora o kupoprodaji prema tužiocu. Ova apelantova obaveza očigledno je uslovljena izvršenjem ugovora o cesiji, a što je regulisano i članom 2. ugovora o cesiji i članom 4. ugovora o kupoprodaji.

4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000321 od 12. juna 2007. godine, odlučujući po tužiočevoj reviziji, drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantovu žalbu u cijelosti odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da iz nalaza vještaka finansijske struke proizilazi da se cesijom ustupljeno potraživanje u navedenom iznosu kod apelanta vodilo u početnom bilansu stanja kod Agencije za privatizaciju, kao sredstva u potraživanju i da se tužilac vodio u pretplati za utuženi iznos, što upućuje na zaključak da je apelant tužiocu dužan utuženi iznos. Vrhovni sud je također ponovio konstataciju vještaka finansijske struke da sve kasnije promijene koje je apelant vršio nisu bile dopustive sa knjigovodstvenog aspekta kao i Zakona o knjigovodstvu. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da iz zapisnika o izvršenom usaglašavanju obaveza i potraživanja između Federalnog ministarstva odbrane i apelanta od 20. jula 1999. godine, te iz potvrde Federalnog ministarstva odbraneod 6. decembra 1999. godine, a koja je dostavljena apelantu, kao i zapisnik sačinjen istog datuma, proizilazi da Federalno ministarstvo dobrane svoju obavezu prema apelantu neće ispuniti u gotovinskim sredstvima, već da će se za taj iznos umanjiti državni kapital, što je u skladu sa članom 18. Uredbe o izmjenama i dopunama uredbe o metodologiji za pripremu programa i izrade početnog bilansa preduzeća za privatizaciju. Na temelju navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelant ustupljeno potraživanje od Federalnog ministarstva odbrane naplatio, pa se zbog toga apelantova dugovanja prema tužiocu u početnom bilansu stanje i vode na način kako je to utvrdio u svom nalazu vještak finansijske struke. Najzad, Vrhovni sud je zaključio da je ugovor o cesiji realizovan u smislu člana 436. Zakona o obligacionim odnosima, te da je potraživanje tužioca prema apelantu, proisteklo iz ugovora o kupoprodaji, osnovano u smislu člana 454. i 467. istog zakona.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Općinskog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju, povreda navedenih prava ogleda se u proizvoljnoj i arbitrernoj primjeni materijalnog prava, prije svega odredbi Zakona o obligacionim odnosima, te u pogrešno utvrđenoj činjenici da je apelant naplatio ustupljeno potraživanje od Federalnog ministarstva odbrane. U vezi s tim apelant ističe da se u presudi prvostepenog suda pogrešno poziva na član 448. Zakona o obligacionim odnosima, kojim se reguliše preuzimanje duga, a što nema nikakve veze sa predmetnim ugovorom o cesiji. Nadalje, apelant ističe da je Vrhovni sud propustio da obrazloži odredbe člana 6. stav 3. Zakona o počenom bilansu stanja preduzeća i banaka, a na koji je u odgovru na reviziju on izričito ukazao. Naime, citiranim članom je izričito regulisana obaveza korigovanja početnog bilansa ako je od datuma pripreme početnog bilansa proteklo više od 6 mjeseci. U vezi s tim, apelant ističe da se Vrhovni sud samo pozvao na nalaz vještaka da su sve promijene koje su kasnije vršene nedopustive sa knjigovodstvenog aspekta i relevntnog zakona. Također, u skladu sa Zakonom o knjigovodstvu, knjiženje se može izvršiti samo na osnovu finansijskih isprava, a finansijska isprava da tužilac potražuje iznos od Federalnog ministarstva odbrane, koji je kao svoje potraživanje prenio na apelanta, ne postoji, a što znači da on nije ima šta ustupiti apelantu. Apelant smatra da je i u prvostepenoj presudi zauzeto stanovište da Federalno ministarstvo odbrane nije izmirilo sporno potraživanje apelantu, te da je tužilac propustio, da u skladu sa članom 438. Zakona o obligacionim odnosima obavijesti svog dužnika, Federalno ministrstvo odbrane ko mu je novi povjerilac, te da od njega traži isplatu na ime prenijetog potraživanja apelantu, a kako bi on mogao zahtjevati od apelanta da ispuni preuzetu obavezu iz ugovora o kupoprodaji.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

9. U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud propustio da obrazloži član 6. stav 3. Zakona o počenom bilansu stanja preduzeća i banaka, Ustavni sud podsjeća na ranije izneseno stajalište da pravo na pravično suđenje ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u postupku, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali svi oni ne moraju biti izneseni u obrazloženju presude (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 417/04 od 23. marta 2005. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/05). Polazeći od navedenog stajališta, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasno i precizno obrazloženje u pogledu odredbi materijalnog prava na kojim je temeljio svoju odluku. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da Zakon o parničnom postupku ne sadrži niti jednu odredbu koja bi upućivala na zaključak da je sud vezan pravnim kvalifikacijma stranaka u postupku u pogledu pitanja o kojim odlučuje. Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih je ocijenio da je apelant sporno potraživanje naplatio od Federalnog ministarstva odbrane, pa se u apelaciji neosnovano ističe da se u pogledu ove činjenice Vrhovni sud samo pozvao na nalaz i mišljenje vještaka.

10. Rukovodeći se stanovištem Evropskog suda i Ustavnog suda da se garancije ustanovljene pravom na pravično suđenje cijene u odnosu na postupak kao cijelinu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03), Ustavni sud smatra irelevantnim apelantove navode o navodno pogrešnoj primjeni zakona u presudi Općinskog suda budući da ta presuda nije bila konačan ishod ovog postupka, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove iznio svoj stav o obrazloženjima osporene odluke Vrhovnog suda.

11. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Nadalje, apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnom utvrđenju činjenica i primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/07 (Industrijsko preduzeće «Krivaja»… | Sudska praksa | Aktio