Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/07 (M. S.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3371/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3371/07, rješavajući apelaciju Milana Stankovića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Stankovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-
06-001 516 od 28. rujna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj Mal-127/05 od 31. srpnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Stanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 11. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-06-001 516 od 28. rujna 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Mal-
127/05 od 31. srpnja 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj Mal-127/05 od 31. srpnja 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi Živko Kozomar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 100,00 KM na ime naknade materijalne štete i iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete za verbalne uvrede i pretrpljeni strah, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom Osnovni sud je obvezao stranke na naknadu svojih troškova.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je saslušao svjedoke i parnične stranke, da je apelant osporio iskaz tuženog i suprotno, da iz iskaza ostalih svjedoka ne proizilaze činjenice koje bi dokazivale da je tuženi apelantu pričinio materijalnu štetu u visini od 100,00 KM, tako što je napasao krave na livadi koja je apelantovo privremeno vlasništvo u periodu od 17. do 20. svibnja 2004. godine, odnosno nematerijalnu štetu u visini od 600,00 KM zato što ga je tuženi vrijeđao i nazivao pogrdnim imenima kada ga je opomenuo. Osnovni sud je naveo da kako apelant nije dokazao da mu je tuženi pričinio štetu, da je primjenom odredaba članka 154. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) i čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03 i 74/05, u daljenjem tekstu ZPP), odbio apelantov tužbeni zahtjev u cjelosti.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-Gž-06-001 516 od 28. rujna 2007. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu u cjelosti. Odgovarajući na žalbene navode da prvostupanjski sud nije brižljivo ocijenio sve dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, te da je zbog toga donio pogrešnu odluku, Okružni sud je naveo da su neutemeljeni, budući da je prvostupanjski sud pravilno sproveo dokaze, da je na pravilan način izvršio njihovu ocjenu, nakon čega je, također, pravilno zaključio da apelant niti jednim dokazom nije dokazao da mu je tuženi pričinio materijalnu štetu od 100,00 KM, niti nematerijalnu štetu u visini od 600,00 KM, tim prije što se u smislu odredbe članka 200. ZOO ne može se tražiti naknada nematerijalne štete za verbalne uvrede, a da apelant nije označio visinu nematerijalne štete za pretrpljeni strah.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su pogrešno primjenili odredbu članka 123. ZPP-a koja propisuje da je stranka dužna dokazati činjenice na kojim temelji tužbeni zahtjev, dok se ne predviđa dokazivanje tužbenog zahtjeva i njegovog pravnog osnova. Apelant dalje navodi da sud nije postupio u smislu članka 8. ZPP-a, budući da je propustio brižljivo ocijeniti svaki dokaz, da sud nije imao aktivnu ulogu u postupku, da je propustio pribaviti zapisnik poljoprivredne inspekcije, da je time povrijedio odredbe članka 134. stavak 3. ZPP-a, te da u razlozima presude nije naveo ocjenu dokaza i da je time povrijedio i odredbe članka 191. stavak 4. ZPP-a. Apelant ističe da sud nije uzeo u obzir medicinsku dokumentaciju iz koje proizilazi da je prouzrokovanje materijalne štete imalo ozbiljne posljedice na njegovo zdravstveno stanje, te da je s tim u svezi trebao usvojiti njegov tužbeni zahtjev.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu apelacione navode i stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović