Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3411/07 (K. B. i N. B.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3411/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3411/07, rješavajući apelaciju Kasima Babovića i Nahdete Babović na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Babovića i Nahdete Babović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-001711 od 27. studenog 2007. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konveciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kasima Babovića i Nahdete Babović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-07-001711 od 27. studenog 2007. godine, u odnosu čl. 7., 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Babović i Nahdeta Babović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Alma Prnjavorac, odvjetnica iz Tuzle, podnijele su 17. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-07-001711 od 27. studenog 2007. godine.
2. Rješenjem, broj 032-0-P-06-001 133 od 24. rujna 2007. godine, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) primio je na znanje povlačenje tužbe Ilijaza Heganovića i Nevdžete Heganović kao tužitelja (u daljnjem tekstu: tužitelji) protiv apelanata i ostalih tuženih: Ramiza Hasića, Danice Petrović, Mustafe Altumbabića, Zafire Altumbabić, Ćamile Šerifović, Mine Šerifović, Draginje Tojić, Hamdije Husejnovića, Radojke Husejnović i Slavke Todorovića (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), radi onemogućivanja građenja. Istim rješenjem obvezani su tužitelji da apelantima naknade troškove postupka u iznosu od 360,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da su tužitelji 13. kolovoza 2007. godine pismenim podneskom obavijestili sud da u cijelosti povlače tužbu, a kako se apelanti i ostali nisu protivili povlačenju, da je u smislu odredbe članka 59. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), donio predmetno rješenje. Općinski sud je istakao da je u sukladno čl. 390. i 396. ZPP-a obvezao tužitelje da apelantima naknade troškove za sastav pismenog izjašnjenja od 23. kolovoza 2007. godine na podnesak tužitelja o povlačenju tužbe, u iznosu od 360,00 KM.
4. Odlučujući o žalbi tužitelja, Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 003-0-Gž-07-
001711 od 27. studenog 2007. godine, kojim je žalbu uvažio, preinačio prvostupanjsko rješenje tako što je odbio zahtjev apelanata za troškove postupka u iznosu od 360,00 KM i obvezao apelante da tužiteljima naknade troškove sastava žalbe u iznosu od 421,20 KM, te odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
5. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da su tužitelji pismenim podneskom od 13. kolovoza 2007. godine obavijestili sud da povlače tužbu, da su apelanti pismenim podneskom od 23. kolovaza 2007. godine obavijestili sud da se ne protive povlačenju tužbe i da je Općinski sud pogrešno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obvezao tužitelje da im naknade troškove tog podneska. Kantonalni sud je naveo da apelanti u tom podnesku nisu pružili dokaze da su imali izdatke do vremena kada su tužitelji povukli tužbu, te da je trošak sastava podneska kojim su se apelanti suglasili sa povlačenjem tužbe nastao nakon toga i da nije bio neophodan u smislu odredbe članka 387. stavak 1. ZPP-a, kojom je propisano da sud uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je izjašnjenje na podnesak potpisala odvjetnica Alma Prnjavorac, koja tijekom postupka nije zastupala apelante, niti je uz izjašnjenje dostavila punomoć, tako da je izjavljeno od neovlaštene osobe.
6. Nadalje, obrazlažući zašto je apelante obvezao da tužiteljima naknade troškove žalbenog postupka, Kantonalni sud je naveo da kako apelanti nisu uspjeli u žalbenom postupku, to ih je u smislu odredbe članka 397. stavak 2. ZPP-a obvezao na troškove. Obrazlažući zašto je odbio zahtjev za troškove koje su apelanti tražili na ime odgovora na žalbu, Kantonalni sud je naveo da je primjenom odredaba čl. 387. i 214. ZPP-a, zaključio da ti troškovi nisu bili neophodni za vođenje postupka.
7. Apelanti navode da im je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te prava iz čl. 7. i 8. i 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelanti ističu da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da u smislu odredbe članka 387. ZPP-a oni nemaju pravo na troškove sastava izjašnjenja na podnesak tužitelja kojim su povukli tužbu. Apelanti dalje navode da su sa ostalim tuženim vodili upravni postupak protiv tužitelja radi osporavanja prava na nadziđivanje zajedničkog tavanskog prostora jer se tužitelji nisu prijavili na natječaj za nadziđivanje u kojem nisu obeštećeni, kao niti u predmetnom postupku, kojeg su tužitelji pokrenuli 4. srpnja 2006. godine pred apsolutno nenadležnim sudom. Apelanti ističu da je na taj način Kantonalni sud oštetio apelante i obvezao ih da tužiteljima plate troškove. Apelanti navode i da im je u postupku povrijeđeno i pravo na nepristran sud, te traže da Ustavni sud obveže tužitelje da im izmire ukupne troškove postupka u iznosu od 720,00 KM.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Članak 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; [...]»a)Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud uočava da se apelanti žale jer im je Kantonalni sud odbio zahtjev za naknadu troškova postupka i obvezao ih da tužiteljima isplate troškove žalbenog postupka za koje smatraju da im ne pripadaju.
10. Ustavni sud podsjeća da se garancije članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Ustavni sud smatra da se predmetna apelacija tiče «utvrđivanja građanskih prava i obveza» apelanta, te prema tome spada u domen zaštite članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
11. Nadalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva». Pravo na pravično suđenje
12. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku, koju Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelanti iznose činjenice koje nisu u svezi sa predmetnim postupkom, odnosno da u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni odlukom Kantonalnog suda koja za njih nije povoljna. Iz apelacije proizilazi i da se apelanti žale i na povredu prava na nepristran sud, međutim Ustavni sud ove njihove navode ocjenjuje paušalnim i neargumentiranim. Sukladno navedenom, a imajući u vidu da se apelanti žale na pogrešnu primjenu odredaba ZPP-a kojima su regulirana pitanja troškova postupka, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni. Ostali navodi
14. U svezi sa ostalim navodima koji se tiču povrede prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ničim učinili vjerojatnim da su navedena prava osporenom odlukom na bilo koji način prekršena, odnosno nisu uopće obrazložili povredu ovih prava, te je apelacija i u ovom dijelu očito (prima facie) neutemeljena.
b) Dopustivost ratione materiae
15. Vezano za navode apelanata o povredi prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obvezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. svibnja 2001. godine, točka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Europskom konvencijom koja se prema članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović