Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-62/10 (H. D.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Trajanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 238
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-62/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-62/10, rješavajući apelaciju H. D. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 14. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. D. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 07 0 K 003284 09 Kž 3 od 28. prosinca 2009. godine i br. 070-0-Kv-09-000025 od 11. prosinca 2009. godine u odnosu na članak II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H.D. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 07 0 K 003284 09 Kž 3 od 28. prosinca 2009. godine i br. 070-0-Kv-09-000025 od 11. prosinca 2009. godine u odnosu na članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. H. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Marinko Katić, odvjetnik iz Čapljine, podnio je 6. siječnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 07 0 K 003284 09 Kž 3 od 28. prosinca 2009. godine i br. 070-0-Kv-
09-000025 od 11. prosinca 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo njegov pritvor i pustio ga na slobodu do okončanja istrage.
2. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 070-0-Kv-09-000025 od 11. prosinca 2009. godine apelantu i ostalim osumnjičenim, produžen je pritvor za još tri mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 13. ožujka 2010. godine.
3. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je naveo da prema stanju spisa postoji utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu KZ F BiH), zbog kojeg se protiv apelanta i ostalih osumnjičenih vodi istraga. Vrhovni sud je naveo da utemeljena sumnja proizilazi iz iskaza brojnih svjedoka, brojnih potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, te transkripta snimljenih telefonskih razgovora. Pojašnjavajući navedeno, Vrhovni sud je istakao da iz iskaza svjedoka proizilazi da su oni drogu nabavljali od apelanta i ostalih osumnjičenih, da iz potvrda o privremenom oduzimanju predmeta slijedi da je droga oduzeta upravo od tih svjedoka, da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta proizilazi da su od jednog osumnjičenog oduzete tri plastične vreće u kojima se nalazilo 42 paketića droge „heroin“, dvije digitalne vage sa više sitnih utega i „selotejp“ traka. Nadalje, da iz transkripta telefonskih razgovora slijedi da su apelant i ostali osumnjičeni međusobno komunicirali, da su se dogovarali da trebaju promijeniti brojeve telefona, budući da imaju saznanja da ih policija prati, te da su komunicirali sa osobama kojima su prodavali drogu, dogovarajući se oko mjesta isporuke i načina preuzimanja droge.
4. Nadalje, ispitujući prijedlog tužitelja o produženju pritvora iz osnova točke c) stavak 1. članka 146. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH», br. 35/03, 37/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP F BiH), Vrhovni sud je naveo da postoje i naročite okolnosti koje opravdaju bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni, puštanjem na slobodu mogli ponoviti ovo kazneno djelo. Naime, da su te okolnosti postojanje većeg broja radnji koje se ponavljaju, odnosno da su apelant i ostali osumnjičeni više puta osuđivani za ista i istovrsna kaznena djela, te da su predmetno kazneno djelo za koje postoji utemeljena sumnja da su ga počinili, počinili u kratkom vremenu od pravosnažnosti ranije osuđenosti po presudama.
5. Obrazlažući postojanje važnih razloga za produženje pritvora, Vrhovni sud je naveo da se radi o vrlo složenom predmetu u kojem se istraga vodi protiv četrnaest osumnjičenih osoba za više kazneno pravnih radnji, da je potrebno saslušanje velikog broja svjedoka, te vještačenja oduzetih predmeta, konstatirajući pri tome da je tužiteljstvo vrlo aktivno radilo na predmetu i da istraga nije okončana zbog objektivnih razloga. Budući je utvrdio navedeno, Vrhovni sud je istakao da je na temelju ovlaštenja iz članka 149. stavak 3. ZKP F BiH apelantu i ostalim osumnjičenim produžio pritvor za još tri mjeseca.
6. Rješenjem Apelacionog vijeća Vrhovnog suda (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće), broj 07 0 K 003284 od 28. prosinca 2009. godine, odbijene su žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih, kao neutemeljene. U obrazloženju rješenja, Apelaciono vijeće je navelo da su neutemeljeni žalbeni prigovori kojim se osporava ocjena prvostupanjskog suda o postojanju utemeljene sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetno kazneno djelo, budući da je prvostupanjski sud na temelju dokaza koje je izveo, navedeno pravilno utvrdio, te istakao da u ovoj fazi postupka sud ne cijeni aposolutnu dokazanost odlučnih činjenica. Nadalje, vezano za žalbene prigovore da ranija osuđivanost ne opravdava bojazan za ponavljanje ovog kaznenog djela, da je prijedlog tužiteljstva za određivanje pritvora paušalan, nedorečen, te da nije dokazano da postoje naročito važni razlozi za produženje pritvora, Apelaciono vijeće je navelo da su neutemeljeni, odnosno da je argumentirana i pravilna ocjena prvostupanjskog suda da postoje naročite okolnosti i naročito važni razlozi, te da je prijedlog tužiteljstva za produženje pritvora decidan i jasan. Odgovarajući na navode obrane da se mjera pritvora zamijeni blažim mjerama iz članka 140. ZKP-a, Apelaciono vijeće je navelo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da te mjere ne bi onemogućile apelanta i ostale osumnjičene u ponavljanju predmetnog kaznenog djela.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi sa pravom na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. Apelant smatra da mu je pritvor produžen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju odluku za produženje pritvora, budući da nije dokazano da će apelant nastaviti sa vršenjem kaznenih djela. Apelant dalje navodi da ne postoje niti osnovi sumnje da je apelant član grupe ili njen organizator, budući da svjedoci koji su saslušani uopće ne poznaju apelanta, nego da su samo čuli za ime „Hara“, te da s tim u svezi nije počinio kazneno djelo koje je propisano odredbom članka 238. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZ F BiH. Nadalje, apelant ističe da su sudovi trebali prihvatiti mjere zabrane sukladno čl. 140 i 140 a. ZKP-a F BiH, kako je to predložila obrana, a ne produžiti pritvor bez podrobne analize činjenica. Apelant smatra da se naročitim okolnostima ne može smatrati ranija osuđivanost apelanta i da njegovim puštanjem na slobodu postoji opasnost da će ponoviti kazneno djelo, te da je ovakvo obrazloženje Vrhovnog suda u suprotnosti sa člankom 5. stavak 3. Europske konvencije. S tim u svezi apelant smatra da razlozi i činjenice nisu takvi da bi on trebao ostati u pritvoru. Apelant navodi da je istraga pokrenuta 9. listopada 2008. godine da je u tri mjeseca istrage proveden minimum istražnih radnji, što je suprotno odredbama ZKP F BiH, te da je time povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Pravo na osobnu slobodu i sigurnost
9. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05od 18. svibnja 2005. godine). Apelacija je, također, očito neutemeljena ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 3. Europske konvencije. S tim u svezi, sloboda ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP F BiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije.
11. Ustavni sud ukazuje da odredba članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog članka, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
12. Ustavni sud nalazi da je pritvor apelantu produžen iz osnova koji propisuje odredba članka 146. stavak 1. točka c). ZKP-a F BiH, kojom je propisano da ukoliko postoji utemeljena sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna.
13. Ustavni sud uočava da je u obrazloženju rješenja, koje je Apelaciono vijeće ocijenilo pravilnim i zakonitim, Vrhovni sud zaključio da je razmatrajući prijedlog nadležnog tužiteljstva utvrdio da su kumulativno ispunjeni i opći i posebni uvjeti za produženje pritvora. Obrazlažući postojanje općeg uvjeta, odnosno postojanje utemeljene sumnje, Vrhovni sud je istakao da ona proizilazi iz dokaza u spisu tj. iz iskaza brojnih svjedoka, brojnih potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, te transkripta snimljenih telefonskih razgovora. Nadalje, obrazlažući postojanje posebnog uvjeta za produženje pritvora, točnije osnov za pritvor propisan odredbom članka 146. točke c) ZKP-a F BiH, odnosno naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni ponoviti kazneno djelo, Vrhovni sud je naveo da su apelant i ostali osumnjičeni više puta osuđivani za ista i istovrsna kaznena djela, te da su predmetno kazneno djelo, za koje postoji utemeljena sumnja, počinili u kratkom vremenu od pravosnažnosti ranije osuđenosti po presudama. Obrazlažući postojanje važnih razloga za produženje pritvora koji, pored činjenice da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža, moraju postojati u smislu članka 149. stavak 3. ZKP-a FBiH, Vrhovni sud je naveo da se radi o vrlo složenom predmetu u kojem se istraga vodi protiv četrnaest osumnjičenih osoba za više kazneno pravnih radnji, da je potrebno saslušanje velikog broja svjedoka, te vještačenja oduzetih predmeta, konstatirajući pri tome da je tužiteljstvo vrlo aktivno radilo na predmetu i da istraga nije okončana zbog objektivnih razloga. Ustavni sud nalazi da su Vrhovni sud, odnosno Apelaciono vijeće, razmotrili i dali obrazloženje zašto nisu prihvatili prijedlog obrane da se mjera pritvora zamijeni blažim mjerama.
14. Sukladno naprijed navedenom, Ustavni sud uočava da je pritvor apelantu produžen od strane organa sudske vlasti, da su Vrhovni sud, odnosno Apelaciono vijeće dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor produžava, te zaključuje da se u konkretnom slučaju nesporno radilo zakonitom određivanju pritvora, upravo kako to predviđa ZKP-a F BiH, te da postojanje opravdane bojazni da će apelant ponoviti ovo kazneno djelo predstavlja važan i značajan opći interes koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S tim u svezi Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koji se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. S tim u svezi Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na pravično suđenje
15. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije odnose na kazneni postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog kaznenog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja utemeljenosti kaznene optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, preuranjena.
17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. i stavak 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
19. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović