Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/07 (S. D.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o zdravstvenom osiguranju · čl. 41
- Zakon o upravnom postupku · čl. 4
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3427/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3427/07, rješavajući apelaciju Saire Dilaver na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saire Dilaver podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Zenica, broj 004-0-U-06-000 438 od 26. listopada 2007. godine, Rješenja Zavoda Zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, Komisije za prava osiguranika, broj 03-
37-1240/06 od 18. kolovoza 2006. godine i Rješenja Zavoda Zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, broj 02-37-
1882/06 od 23. lipnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Saira Dilaver (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 17. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-U-06-000 438 od 26. listopada 2007. godine, Rješenja Zavoda Zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona, Komisije za prava osiguranika (u daljnjem tekstu: Komisija Zavoda), broj 03-37-1240/06 od 18. kolovoza 2006. godine i Rješenja Zavoda Zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod), broj 02-37-1882/06 od 23. lipnja 2006. godine.
2. Apelantica se obratila Zavodu za refundiranje troškova liječenja njenog sina koji se liječio od 8. do 11. listopada 2005. godine u Istambulu, Republika Turska.
3. Rješenjem Zavoda, broj 02-37-1882/06 od 23. lipnja 2006. godine, u ponovnom postupku, apelantici je odobren iznos od 3.919,85 KM po računu br. 121105 od 14. studenog 2005. godine. Istim rješenjem odbijen je apelantičin zahtjev za razliku iznosa od 11.759,59 KM po navedenom računu.
4. U obrazloženju rješenja Zavod je naveo da je, postupajući po uputama Komisije Zavoda, pribavio mišljenje Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja F BiH, mišljenje Klinike za očne bolesti KCU Sarajevo, Dječije odjeljenje, potpisano od strane tri liječnika specijalista, te mišljenje šefa klinike za očne bolesti KCU Sarajevo. Zavod je istakao da je na temelju pribavljenih mišljenja utvrdio da se ne radi o oboljenju koje se liječi na teret Federalnog fonda solidarnosti F BiH, te da liječenje predmetnog oboljenja nije moguće u Bosni Hercegovini. Sukladno navedenom, Zavod je zaključio da su ispunjeni uvjeti za priznavanje sudjelovanja dijela troškova liječenja u inozemstvu na teret sredstava Zavoda, u smislu odredbe članka 2. Odluke o utvrđivanju kriterija i načinu ostvarivanja prava osiguranika na liječenje u inozemstvu, Upravnog odbora Zavoda od 27. travnja 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka), prema kojoj Zavod sudjeluje u izravnim troškovima liječenja prema originalnoj fakturi u iznosu od 25%, te da je s tim u svezi apelantici priznao iznos naveden u dispozitivu rješenja.
5. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Komisija Zavoda donijela je Rješenje, broj 03-37-
1240/06 od 18. kolovoza 2006. godine kojim je žabu odbila kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja Komisija Zavoda je navela da je Zavod, nakon što je pribavio mišljenja, pravilno donio osporeno rješenje. U odluci je navedeno da kako Ministarstvo zdravstva Federacije BiH, nije donijelo ogovarajući pravilnik kojim bi se regulirali uvjeti i način upućivanja osiguranika na liječenje u inozemstvo, a što je bilo obvezno sukladno članku 41. stavak 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 30/97 i 7/02), to je Upravni odbor Zavoda donio Odluku, prema kojoj Zavod sudjeluje u troškovima liječenja sa 25% prema originalnoj fakturi, te da je s tim u svezi Zavod pravilno odobrio iznos od 3.919,85 KM.
6. Apelantica je protiv rješenja Komisije Zavoda pokrenula upravni spor. Presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-U-06-000 438 od 26. listopada 2007. godine, odbijena je kao neutemeljena apelantičina tužba. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je održao usmenu javnu raspravu, da je izvršio uvid u spis, te da je zaključio da je Komisija Zavoda donijela pravilnu odluku. Odgovarajući na tužbene navode da je donošenjem osporenog rješenja apelantici uskraćeno pravo iz Zakona o zdravstvenom osiguranju, te da je povrijeđeno načelo zakonitosti iz članka 4. Zakona o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98 i 48/99, u daljnjem tekstu: ZUP), Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni, jer u situaciji kada nisu doneseni provedbeni propisi da je Zavod na temelju postojećih ovlaštenja iz Zakona o zdravstvenom osiguranju donio Odluku kojom je ta problematika regulirana do donošenja provedbenih propisa, da je odredbom članka 41. Zakona o zdravstvenom osiguranju regulirano pravo na liječenje u inozemstvu i da je primjenom Odluke o apelantičinom zahtjevu rješavano upravo u smislu članka 4. ZUP-a. S tim u svezi Kantonalni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantičini žalbeni navodi da joj je uskraćeno pravo, nego upravo suprotno da joj je priznato pravo na dio izravnih troškova kako je propisano Odlukom.
7. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na život iz članka II/3 a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Apelantica smatra da su organi uprave povrijedili odredbe čl. 4 i 5. ZUP-a, te odredbu članka 41. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Apelantica navodi da nije pravilan stav Kantonalnog suda koji smatra da u situaciji kada nije donesen provedbeni propis kojim bi bili regulirani uvjeti i način ostvarenje prava na liječenje u inozemstvu, da se može primijeniti Odluka koja predviđa mogućnost da se troškovi liječenja u inozemstvu refundiraju sa 25%, te ističe da zbog postojanja ove pravne praznine ne bi trebali trpjeti građani o čijim se pravima odlučuje. Apelantica navodi da joj je zbog postupanja na navedeni način povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na život, jer je zbog liječenja djeteta dovedena u pitanje njena egzistencija.
8. U odgovoru na apelaciju, Zavod ističe da je cilj donošenja odluke bio upravo da osiguranici ne trpe posljedice pravne praznine u toj oblasti, da im se prema raspoloživim mogućnostima zahtjevi riješe, te da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o uskraćivanju prava iz Zakona o zdravstvenom osiguranju, nego o ostvarivanju tih prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje
11. U svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Konkretno, Zavod je u obrazloženju naveo da je nakon što je utvrdio da apelantica ispunjava uvjete, da joj priznao pravo na refundiranje troškova liječenja u inozemstvu u iznosu od 25 % sukladno Odluci. Ustavni sud uočava i da su Kantonalni sud i Zavod u odgovoru na apelaciju, dali odgovor na apelantičine navode da su predmetna rješenja nezakonita, jer nije donesen provedbeni propis kojim bi se regulirali uvjeti i način liječenja u inozemstvu. Naime, po njihovom mišljenju upravo iz razloga što je postojala pravna praznina, a sukladno ovlaštenju koje ima prema Zakonu o zdravstvenom osiguranju, Zavod je donio predmetnu Odluku, kako bi osiguranici mogli ostvarivati prava iz Zakona o zdravstvenom osiguranju. Ustavni sud ne spori da je nedonošenje podzakonskih propisa propust federalnih organa uprave, međutim u obrazloženjima Kantonalnog suda i Zavoda da time nije uskraćeno apelantičino pravo, nego priznato, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Sukladno navedenom, a imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na imovinu
13. Nadalje, apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava temelje na navodima koji su već razmotreni u oviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerojatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, očito (prima facie) neutemeljeni. Pravo na život
14. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije. Ustavni sud naglašava da je smisao zaštite koju pruža pravo na život iz člana 2. Europske konvencije da nametne obvezu državnim vlastima da zaštite pravo svakoga na život, čemu slijedi zabrana namjernog lišavanja života, kao i druge garancije koje se odnose na zaštitu života ličnosti. Ustavni sud zapaža da nije moguće dovesti u vezu predmetne postupke, odnosno osporene odluka sa pravom na život kako je ono koncipirano i garantovano Evropskom konvencijom. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na život iz članka II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Europske konvencije, očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Sukladno članku VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović