Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3474/07 (J. D., V. D., D. D., B. D. i S. D.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ostavina
- Ostavinski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3474/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3474/07, rješavajući apelaciju Jovana Danilovića i dr. na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jovana Danilovića, Vojislava Danilovića, Dušana Danilovića, Branka Danilovića i Svetislava Danilovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-06-000980 od 23. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj P. 43/05 od 7. travnja 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovan Danilović, Vojislav Danilović, Dušan Danilović, Branko Danilović i Svetislav Danilović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mrkonjić Grada, koje zastupa Luka Vulin, odvjetnik iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 18. prosinca 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-
0-Gž-06-000980 od 23. listopada 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P. 43/05 od 7. travnja 2006. godine.
2. Općinski sud prekinuo je ostavinski postupak koji je pokrenut iza smrti ostavitelja Stanoje Danilovića (u daljnjem tekstu: ostavitelj), a Vaskrsije Danilović, Slobodan Danilović i Zorka Ubović, djeca ostavitelja iz drugog braka sa Ilinkom Danilović, upućeni su na parnicu radi dokazivanja da je njihova majka unijela u drugi brak svoju posebnu imovinu i da je tijekom braka stekla određenu imovinu. Tužbom od 21. ožujka 2005. godine Vaskrsije Danilović, Slobodan Danilović i Zorka Ubović kao tužitelji (u daljnjem tekstu: tužitelji) su pokrenuli postupak protiv apelanata, ostaviteljeve djece iz prvog braka, tražeći izdvajanje te imovine iz ostavinske mase.
3. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu, broj P. 43/05 od 7. travnja 2006. godine utvrđeno je da nekretnine, sa karakteristikama kako je precizirano u dispozitivu presude, ne ulaze u ostavinsku masu ostavitelja, te predstavljaju posebnu imovinu Ilinke Danilović, majke tužitelja (u daljnjem tekstu: majka tužitelja). Presudom je dalje utvrđeno da nekretnine upisane u P.l. 66 K.O. Podrašnica i označene kao: k.č. br. 29/19, oranica „Podvode“ u površini od 1700 m2., k.č. br. 41/14, oranica „Tkanica“ u površini od 2200 m2., k.č. br. 41/26-1 oranica „Brijeg“ od 10.400 m2., k.č. 42/261, šuma „Lumberdak“ u površini od 4.600 m2., k.č. br. 41/25-2, oranica „Brijeg“ u površini od 600 m2. i k.č. 41/43, livada „Zgon“ u površini od 4100 m2. (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), sa dijelom ½ ne ulaze u ostavinsku masu ostavitelja i predstavljaju, po osnovu stjecanja tijekom braka majke tužitelja sa ostaviteljem, ostavinsku masu majke tužitelja.
4. Istom presudom određeno je da su apelanti dužni trpjeti da se nekretnine i sporne nekretnine sa dijelom ½ izdvoje iz ostavinske mase i rasprave u ostavinskom postupku iza majke tužitelja, te da apelanti isplate tužiteljima iznos od 1.800,00 KM na ime troškova postupka.
5. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da izvršio uvid u ostavinski spis, broj O.308/04, izvode iz matične knjige umrlih i matične knjige vjenčanih za ostavitelja i majku tužitelja, rješenje tog suda br. Dn. 56/67, izvod iz P.l. br. 66 K.O. Podrašnica, te da je saslušao svjedoke. Osnovni sud je istakao da je utvrdio da su ostavitelj i majka tužitelja zaključili brak 1940. godine, da je prije zaključenja braka ostavitelj imao petoro djece tj. apelante, da je taj brak trajao do 14. veljače 1987. godine kada je ostavitelj umro, te da je sa majkom tužitelja imao četvoro djece, tj. tužitelje i još jedno dijete. Nadalje, da su apelanti tijekom postupka u smislu čl. 269. i 270 st. 1. Obiteljskog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 54/02, u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon) priznali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da je majka tužitelja nekretnine unijela u brak i da predstavljaju njenu posebnu imovinu.
6. Osnovni sud je naveo da je ostalo sporno da li sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu majke tužitelja i ostavitelja. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da su sporne nekretnine upisane kao vlasništvo ostavitelja sa dijelom 1/1, da su stečene tijekom braka ostavitelja i majke tužitelja, da su apelanti u vrijeme kupovine spornih nekretnina živjeli odvojeno od ostavitelja sa svojim obiteljima, da saslušani svjedoci nisu potvrdili da su i apelanti sudjelovali u kupovini spornih nekretnina, odnosno da apelanti nisu dokazali da sporne nekretnine nisu stečene zajedničkim radom ostavitelja i majke tužitelja tijekom braka. S tim u svezi, Osnovni sud je naveo da je u smislu čl. 270 st. 5. i 272. st.1. Obiteljskog zakona zaključio da su sporne nekretnine zajednička imovina ostavitelja i majke tužitelja, odnosno da je majka tužitelja suvlasnik spornih nekretnina sa dijelom ½.
7. Odlučujući o žalbi apelanta, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-Gž-06-000980 od 23. listopada 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud nakon provedenih dokaza, te njihove ocjene donio pravilnu odluku. Odgovarajući na žalbene navode apelanata da je njihov otac sporne nekretnine kupio od prodaje svoje posebne imovine, Okružni sud je naveo da su apelanti u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) morali dokazati navedeno, odnosno da sporne nekretnine ne predstavljaju zajedničku imovinu, a što tijekom postupka nisu dokazali. Naime, Okružni sud je istakao da apelanti nisu potkrijepili ove tvrdnje, jer saslušani svjedoci o tome nisu imali konkretna saznanja, a da druge dokaze nisu niti predložili.
8. Apelanti navode da im je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti nalaze u postupanju sudova koji su pogrešno zaključili da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu ostavitelja i majke tužitelja, kada je ostavitelj sporne nekretnine kupio svojim novcem i da nije točno da oni to nisu dokazali. Po mišljenju apelanata sud nije pravilno cijenio izjave stranaka, jer da jeste da bi sigurno izveo pravilan zaključak. S tim u svezi apelanti navode da su sudovi povrijedili odredbe ZPP-a, odnosno da je izostala ocjena dokaza u smislu članka 8. ZPP-a.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»
11. U svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska . Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se apelanti isključivo žale na primjenu odredaba ZPP, ocjenu dokaza i na utvrđeno činjenično stanje i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović