Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3378/07 (D. Š.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3378/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3378/07, rješavajući apelaciju Dragoljuba Šarenca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoljuba Šarenca podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Pžp-
07-000 104 od 5. decembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda-
Prekršajno odjeljenje Goražde broj 045-0-Pr-06-001 168 od 1. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoljub Šarenac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 14. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 005-0-Pžp-07-000 104 od 5. decembra 2007. godine i rješenja Općinskog suda-Prekršajno odjeljenje Goražde (u daljnjem tekstu: Općinski sud), 045-0-Pr-06-001 168 od 1. novembra 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 045-0-Pr-06-001 168 od 1. novembra 2007. godine apelant je oglašen je krivim zbog prekršaja iz člana 226. stav 1. tačka 4. u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 150,00 KM. Na osnovu člana 226. stav 1. i člana 236. stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima određena mu je mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se neće izvršiti pod uslovom da apelant u roku od jedne godine ne učini prekršaj za koji se može izreći ta zabrana.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja se navodi da je apelant svoju odbranu dao pred zamoljenim Osnovnim sudom u Trebinju, te da je u dokaznom postupku sud saslušao svjedoke Zijada Hodžića i Branka Pljevaljčić, policajce PS Goražde. Istaknuto je da je sud cijenio provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom sklopu i povezanosti, a u vezi sa odbranom apelanta. Navedeno je da sud nije prihvatio odbranu apelanta o tome da je u toku vožnje p.m.v. marke „Passat“ upalio rotaciona svjetla prije zasutavljanja od strane policije iz razloga da bi navedenim vozilom upravljao brže zbog zdravstvenog stanja bolesnice S.K. Kao razlog neprihvatanja odbrane sud je naveo da apelant u tom pravcu nije predložio provođenje bilo kog dokaza, a da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da prije zaustavljana i kontrole vozila kojim je upravljao apelant nije bila uključena rotacija, a nije bilo ni zvučnih signala. Na taj način utvrđeno je da su se u radnjama apelanta stekla bitna obilježja prekršaja iz člana 46 stav 1. Zakona o bezbjednosti saobraćaja.
4. Protiv prvostepenog rješenja apelant je podnio žalbu u kojoj je između ostalog naveo da je prvostepeni sud apelantu uskratio da zna zašto ga se kažnajva, te mu time uskratio pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istakao je da je po njegovom mišljenju prvostepeni sud morao uporediti izjave policajaca jer su oni svoje izjave dali nakon davanja odbrane apelanta. Također je naveo da je prvostepeni sud morao suočiti iskaze navedenih svjedoka sa apelantom i tako mu omogućiti da se brani.
5. Rješavajući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud je rješenjem broj 005-0-Pžp-07-07-000 104 od 5. decembra 2007. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Općinskog suda.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da vjerodostojnost iskaza svjedoka nije dovedena u sumnju drugim dokazima i utvrđenim činjenicama, te da se stoga ne mogu prihvatiti kao istiniti navodi žalbe koji se svode na to da je prvostepeni sud nepravilno ocijenio ove dokaze i izveo pogrešan zaključak o postojanju činjenica koje predstavljaju obilježje prekršaja a za koji je apelant oglašen odgovornim.
7. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da mu nije bilo omogućeno suočenje sa svjedocima u postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Budući da apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud treba dati odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije uopće primjenjiv u apelanatovom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.
11. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud za ljudska prava, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija - obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.
12. Apelant je oglašen krivim i kažnjen zbog djela koje je klasificirano kao prekršaj prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. To znači da optužba nije klasificirana kao krivična. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćajuća i kažnjiva. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj odnosi se na sve učesnike u saobraćaju, ona ima opći karakter i ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili slično. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švicarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je općenito u prekršajnom postupku sprečavanje djelovanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegovo prevaspitavanje, vaspitni uticaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i uticaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju, svrha kazne je, prema Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, osiguranje sigurnosti saobraćaja na javnim putevima, što je u javnom interesu. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio, na osnovu kriterija prirode prekršaja, da se radi o «krivičnoj» optužbi, priroda i strogost kazne nisu više relevantni (vidi Evropski sud za ljudska prava, Őzturk protiv Savezne Republike Njemačke, presuda od 21. februara 1984. godine). Ipak, Ustavni sud smatra značajnom i činjenicu da je apelant u konkretnom slučaju kažnjen novčanom kaznom, kao i da se izrečena novčana kazna pod zakonom određenim okolnostima može zamijeniti za kaznu zatvora, što, također, upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretni slučaj.
13. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što nije suočen sa svjedocima-policajcima, Ustavni sud podsjeća da je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
14. Takođe, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
15. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da je redovni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju apelacijom pobijanih odluka, te da je za svaki dokaz dao logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na štetu apelanta. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostepenu odluku.
16. U kontekstu navedenog, budući da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku apelant dao svoju odbranu pred zamoljenim sudom, te da je sud saslušao i svjedoke-policajce. Nakon toga sud je ocijenio apelantovu odbranu i izjave saslušanih svjedoka, te naveo razloge zbog kojih nije prihvatio odbranu apelanta. Suočenje na kojem apelant insistira u apelaciji je jedno od dokaznih sredstava u prekršajnom postupku, te je diskreciono pravo suda da odluči da li će suočiti svjedoke sa okrivljenim. U konkretnom slučaju sud proizlazi da sud nije suočio apelanta sa svjedocima-policajcima. Međutim u takvom postupanju suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Iz navedenih razloga, a vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant imaj «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović