Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/07 („Auto staklo Centar-Novus“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3407/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3407/07, rješavajući apelaciju „Auto staklo Centar-Novus“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Auto staklo Centar-
Novus“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001079 od 4. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž.205/05 od 31. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-117/2003 od 15. septembra 2005. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Auto staklo Centar-
Novus“ d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001079 od 4. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Pž.205/05 od 31. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Ps-117/2003 od 15. septembra 2005. godine, u odnosu na prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Auto staklo Centar-Novus“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 17. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001079 od 4. oktobra 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž.205/05 od 31. maja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-117/2003 od 15. septembra 2005. godine. Apelant je 14. aprila 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-117/2003 od 15. septembra 2005. godine raskinut je ugovor o zakupu broj 26.5/2000 zaključen između apelanta i tužitelja „Geobušenje“ DD u stečaju Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) 20. maja 2000. godine pod brojem 26.5/2000, te je shodno tome apelant obavezan da tužitelju preda u posjed oslobođen od lica i stvari poslovni prostor i dio radničkog kruga pobliže opisan u izreci te presude, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 810,00 KM. Dalje, presudom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev u dijelu u kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime neisplaćene zakupnine za period od 1. juna 2000. godine do 6. jula 2005. godine isplati iznos od 38.161,29 KM, te da mu na ime neosnovanog bogaćenja za period od 1. decembra 2004. godine do 1. februara 2005. godine isplati iznos od 2.000 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Također, navedenom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je tužitelj obavezan da mu isplati uložena namjenska sredstva za sređivanje dijela kruga i adaptaciju objekta u iznosu od 39.923,14 KM sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tužitelj 20. maja 2000. godine zaključili ugovor o uslovima, načinu adaptacije i zakupu dijela radničkog kruga i objekta tužitelja. Nadalje, utvrdio da se tim ugovorom apelant obavezao da će o svom trošku izvršiti uređenje, dogradnju i adaptaciju prostora i da će njegova ukupna ulaganja iznositi 39.923,14 KM, te da će tužitelju plaćati mjesečnu zakupninu u iznosu od 1.000,00 KM počev od 1. juna 2000. godine, dok se tužitelj obavezao da apelantu vrši mjesečne uplate za izvršena ulaganja u iznosu od po 500,00 KM, počev od 1. septembra 2000. godine, pa sve do konačne isplate uloženog iznosa od 39.923,14 KM. Međutim, sud je utvrdio da apelant nije u cijelosti izmirio svoje ugovorne obaveze plaćanja zakupnine i da je zbog toga tužitelj 4. novembra 2004. godine dostavio apelantu pismenu opomenu za plaćanje svih dospjelih a neisplaćenih zakupnina, te da mu je 15. novembra 2004. godine dostavio izjavu o odustanku od zaključenog ugovora o zakupu, određujući mu pri tome rok od 30 dana računajući od dana dostavljanja te izjave da mu preda u posjed poslovni prostor koji je bio predmet ugovora.
4. Sud je dalje citirao član 34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“, br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92 i „Službeni list R BiH“, broj 3/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu poslovnih zgrada), kojim je propisano da zakupodavac može jednostrano odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene i zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu i u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupca. Također, sud je naveo da je članom 37. istog zakona dato ovlaštenje zakupodavcu da traži predaju ispražnjenih poslovnih prostorija pod uslovima iz člana 34. i člana 36. tog zakona, kojima je propisano da je strana koja odustaje od ugovora dužna drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena prostorija i koji ne može biti kraći od 30 dana računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužitelj shodno odredbama čl. 34. do 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada ovlašten da odustane od ugovora o zakupu, pa je shodno tome ocijenio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u pogledu raskida ugovora i predaje u posjed poslovnog prostora u cijelosti osnovan.
5. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao i protivtužbeni zahtjev apelanta, sud je odbio u cijelosti kao neosnovane uz obrazloženje da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, utvrđeno da je ugovorena zakupnina za period od 1. juna 2000. do 6. jula 2005. godine iznosila ukupno 61.161,29 KM. Apelant je na ime zakupnine isplatio tužitelju iznos od 23.000,00 KM, pa razlika između dugovane i isplaćene zakupnine iznosi 38.161,29 KM, a apelantova priznata ulaganja tužitelju iznose 39.923,14 KM, pri čemu postoji razlika međusobnih obaveza apelanta i tužitelja od 1.761,85 KM u korist apelanta.
6. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je, Presudom broj Pž.205/05 od 31. maja 2006. godine, djelimično uvažio žalbu i uskladu s tim preinačio prvostepenu presudu tako što je djelimično usvojio apelantov protivtužbeni zahtjev i obavezao tužitelja da mu na ime namjenskih sredstava za uređivanje dijela kruga i adaptaciju objekta isplati iznos od 1.761,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Višak protivtužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa Kantonalni sud je odbio. U ostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu.
7. Kantonalni sud je primijetio da je apelant u žalbi istakao da nije postojao pravni osnov za raskid ugovora o zakupu od 20. maja 2000. godine, pri čemu se pozvao na član 7. tog ugovora, kojim je predviđeno da je u slučaju da dođe do raskida ugovora na zahtjev tužitelja ili krivicom tužitelja, tužitelj dužan apelantu izvršiti uplatu kompletnih uloženih namjenskih sredstava za sređivanje kruga i adaptaciju objekta u iznosu od 39.923,14 KM. Međutim, ocijenio je da su ti žalbeni navodi neosnovani, te da se Općinski sud pravilno pozvao na odredbe čl. 34. do 37. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i pravilno zaključio da tužiteljev tužbeni zahtjev ima karakter odustanka od ugovora o zakupu poslovnih prostorija. Nadalje, istakao je da sama okolnost što podnošenju tužbe u predmetnoj parnici nije prethodilo podnošenje i saopštenje opomene od strane tužitelja kao zakupodavca i izjave o odustanku od ugovora (obzirom da su i pismena opomena i izjava o odustanku uslijedili nakon podnošenja tužbe) nije predstavljala prepreku da se usvoji tužiteljev tužbeni zahtjev iz stava 1. izreke prvostepene presude, iz razloga što sama tužba ima značaj odustanka ugovora o zakupu. Takođe, naveo je da je u konkretnom slučaju irelevantno što je apelant naveo da nije saglasan sa raskidom predmetnog ugovora zato što mu nije utvrđen otkazni rok iz člana 28. Zakona o zakupu poslovnih prostorija, zbog toga što je prestanak ugovora o zakupu tražen na osnovu odustanka, a ne na osnovu otkaza. Takođe, ocijenio je da je Općinski sud pravilno prebio iznos apelantovih ulaganja sa iznosom zakupnine koju je apelant dugovao tužiocu za sporni period i da je pravilno utvrdio da postoji razlika po izvršenom prebijanju predmetnih novčanih potraživanja i to u iznosu od 1.761,85 u korist apelanta, ali da je tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo kada je u cjelosti odbio protivtužbeni zahtjev, zbog čega je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
8. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž.205/05 od 31. maja 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 070-0-Rev-06-001079 od 4. oktobra 2007. godine.
9. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u reviziji predložio da se drugostepena presuda preinači tako da se tužitelj obaveže da mu, shodno odredbi člana 7. ugovora o zakupu, isplati troškove uređenja kruga i adaptacije poslovnog prostora u ukupnom iznosu od 39.923,14 KM, a ne samo u iznosu od 1.761,85 KM. Međutim, konstatovao je da je upravo zbog tužiteljeve obaveze da apelantu za adaptaciju zakupljenog poslovnog prostora isplati 39.923,14 KM, odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant na ime zaostale zakupnine isplati iznos od 38.161,29 KM. Shodno tome, Vrhovni sud jezaključio da su nižestepeni sudovi prihvatili da tužitelj apelantu duguje 39.923,14 KM po članu 7. ugovora o zakupu, te da su zbog toga irelevantni revizioni prigovori da je ugovor o zakupu raskinut krivicom tužitelja i da zbog toga postoji obaveza tužitelja iz člana 7. tog ugovora.
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola uz Evropsku konveciju, te prava iz čl. 7., 8., 10. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Apelant u suštini ističe iste navode kao i u postupku pred redovnim sudovima. Naime, tvrdi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir član 7. ugovora o zakupu i da nisu pravilno primjenili materijalno pravo, odnosno Zakon o zakupu poslovnih zgrada, te da su pogrešno zaključili da je tužilac odustao od ugovora o zakupu, a ne da je raskinuo ugovor i onemogućili apelanta da se obešteti za kompletan iznos novčanih sredstava uloženih u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora. Apelant traži da Ustavni sud ukine osporene presude i da meritorno riješi njegov protivtužbeni zahtjev tako što će primjeniti član 7. ugovora o zakupu i obavezati tužitelja da mu plati štetu za kompletno uložena sredstva za sređivanje kruga i adaptaciju objekta u iznosu od 39.923,14 KM. Takođe, navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na nepristrasan rad suda.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2.)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4.) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;a. Dopustivost prima facie
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».
13. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud uočava da su Kantonalni i Vrhovni sud ispitivali apelantove prigovore, koje apelant iznosi i u apelaciji, na koje su dali precizne odgovore i u kojim Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nepristrasan rad suda, Ustavni sud zapaža da apelant osim svojih navoda nije predočio niti jedan dokaz u samoj apelaciji kojim bi iste potkrijepio. Stoga, imajući u vidu da su navodi o kršenju prava na nepristrasan sud paušalno navedeni, kao i stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant se, nadalje, žali da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ne obrazlažući posebno povredu tog prava. Osim toga, Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju apelant se nije pozvao na povredu ovoga prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Takođe, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnogprava. Međutim, kako je već rečeno, nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (odluka Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.b. Dopustivost ratione materiae
17. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obvezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović