Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/07 (M. J.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3475/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3475/07, rješavajući apelaciju Miroslava Jovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Jovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj: 013-0-Kž-07-

000 128 od 18. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću broj: 087-0-K-07-000 005 od 22. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 17. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 013-0-Kž-07-000 128 od 18. oktobra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj: 087-0-K-07-

000 005 od 22. juna 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj: 087-0-K-07-000 005 od 22. juna 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj: 013-0-Kž-07-000 128 od 18. oktobra 2007. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo sprečavanja službenih lica u vršenju službene radnje koju su preduzela u okviru svojih ovlaštenja iz člana 387. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: KZ RS) pa mu je na osnovu čl. 45, 46. i 47. KZ RS izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravosnažnosti presude ne izvrši novo krivično djelo.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je iskaze svjedoka Radeta Borića i Vojislava Popovića inače radnika ZDP «Elektro Doboj» RJ Teslić, prihvatio kao objektivne, logične i uvjerljive obzirom da su oni bili neposredni akteri događaja. Na osnovu iskaza navedenih svjedoka sud je utvrdio odlučne činjenice i to da se sporni događaj desio 20. oktobra 2003. godine na putu ispred porodične kuće apelanta, da su svjedoci kao zaposlenici ZDP «Elektro Doboj» RJ Teslić imali radni nalog da isključe sa napajanja električnom energijom porodičnu kuću apelanta zbog duga, da su to pokušali da učine ali da im to apelant nije dozvolio te da im je tom prilikom upućivao oštre riječi, da je Radeta Borića uhvatio za rever jakne i da mu je gotovo otkinuo dugme kako bi ga spriječio da obavi službenu radnju zbog koje su došli. Osnovni sud je dalje istakao da je apelant negirao da je počinio navedeno krivično djelo navodeći razloge iz kojih nije dozvolio isključenje struje, međutim ovakva odbrana nije prihvaćena i sud je smatrao da je usmjerena na izbjegavanje krivične odgovornosti obzirom da je u suprotnosti sa iskazima saslušanih svjedoka koje je sud prihvatio kao objektivne i uvjerljive.

4. U konkretnom slučaju, pojasnio je Osnovni sud, svjedoci su postupali kao ovlaštena lica iz člana 147. stav 3. KZ RS u obavljanju službene radnje na koju su bili ovlašteni na osnovu radnog naloga pri čemu ih je u obavljanju službene radnje spriječio apelant upotrebom sile i upućujući im oštrije riječi, što je dovelo do neizvršavanja službene radnje. Utvrdivši ovakvo činjenično stanje, Osnovni sud je izveo zaključak da su se u radnjama apelanta ostvarila sva bitne obilježja krivičnog djela sprječavanja službenih lica u vršenju službenih radnje koje su preduzeli u okviru svojih ovlaštenja. Osnovni sud je cijenio i psihički odnos apelanta prema izvršenom krivičnom djelu te našao da je apelant postupao sa direktnim umišljajem a odlučujući o krivičnoj sankciji cijenio je sve okolnosti koje utiču na vrstu i visinu iste, pri čemu je kao olakšavajuću okolnost cijenio činjenicu da apelant nije kažnjavan, da se korektno ponašao pred sudom kao i činjenicu da je oženjen i otac troje djece, dok otežavajuće okolnosti nije našao.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ispitujući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a u vezi sa žalbenim prigovorima, utvrdio da je prvostepeni sud na osnovu svih provedenih dokaza kako subjektivne tako i objektivne prirode, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da je apelant u vrijeme i na način kako je to opisano izrekom presude počinio radnju izvršenja koja je pravilno pravno okvalifikovana kao krivično djelo sprečavanja službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 1. KZ RS, za koju mu je izrečena primjerena kazna. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno prihvatio iskaz ključnog svjedoka Radeta Borića, koji je kao službeno lice u okviru službene dužnosti bio spriječen od strane apelanta da obavi po službenom nalogu radnju isključenja struje. Iskaz ovog svjedoka potvrđen je iskazom drugog saslušanog svjedoka Vojislava Popovića inače neposrednog očevidca događaja. Na kraju, Okružni sud je istakao da je nebitno da li je apelant sa preduzećem za elektrodistribuciju imao prethodnih nesporazuma u vezi količine potrošene energije jer je taj spor trebao mogao riješiti u odgovarajućoj zakonskoj proceduri a ne sprečavanjem službenih lica u vršenju službene radnje.

6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra «da nije počinio nikakvo krivično djelo već je samo u svom dvorištu tražio zaštitu svojih ljudskih prava» Naime, naveo je apelant, Elektrodistribucije je na silu tražila da se isključi struje, bez ikakvog prethodnog postupka a posebno ističe da se više puta usmeno i pismeno obraćao nadležnom organu Elektrodistribucije i da je greška do isporučioca struje a ne do njega kao korisnika. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i osporene odluke stavi van snage.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/07 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio