Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3043/07 (V.K.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Doživotno izdržavanje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Povrat stana
  • Šta se ne smatra domom
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3043/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP-3043/07, rješavajući apelaciju V.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-102/04 od 19.

septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-78/04 od 3. februara 2004.

godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6.

stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.K. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-102/04 od 19.

septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-78/04 od 3. februara 2004.

godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. V.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) sa privremenim boravkom u Austriji, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 14. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-102/04 od 19. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice), broj 05-050-01-78/04 od 3. februara 2004. godine.

2. Ministarstvo za izbjeglice je rješenjem, broj 05-050-01-78/04 od 3. februara 2004. godine odbilo kao neosnovan zahtjev apelantice za vraćanje u posjed stana u Banja Luci u Ulici Beogradska broj 1/1, površine 38 m², vlasništvo preduzeća “Nova radinost“ d.d. Banja Luka. Istim rješenjem je poništeno rješenje Ministarstva za izbjeglice, Odsjeka Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-02-02-7029/99 od 29. decembra 2003. godine.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Odsjek rješenjem, broj 05-050-02-02- 7029/99 od 29. decembra 2003. godine potvrdio da je Josip Biškić bio nosilac stanarskog prava na stanu u Banja Luci u Ulici Beogradska broj 1/1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), sa kojim je apelantica kao davalac izdržavanja, 1. augusta 1986. godine zaključila Ugovor o doživotnom izdržavanju, ovjeren kod Osnovnog suda Banja Luka, 5. augusta 1986. godine, pod brojem, I-OV- 2706/86. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Odsjek je rješavajući po zahtjevu apelantice dozvolio vraćanje u posjed predmetnog stana, kao korisniku i kao članu porodičnog domaćinstva, ranijeg nosioca stanarskog prava, koji je umro 19. jula 1991. godine. Protiv rješenja Odsjeka, Ministarstvu za izbjeglice žalbu je podnijela Gina Cvijić, zakonita korisnica predmetnog stana i zainteresirano lice (u daljnjem tekstu: korisnik stana) kojoj je rješenjem davaoca stana, predmetni stan dodijeljen na korištenje. Ministarstvo za izbjeglice u žalbenom postupku je utvrdilo da je prvostepeno rješenje doneseno na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, utvrđeno je da je Josip Biškić bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 7. oktobra 1976. godine, da je umro 19. jula 1991. godine, a da je zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana prvostepenom organu podnijela apelantica. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, Ministarstvo za izbjeglice je zaključilo da apelantica u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), Zakona o korištenju napuštene imovine, Zakona o stambenim odnosima, nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu na dan 30. aprila 1991. godine, niti je taj status stekla nakon smrti ranijeg nosioca stanarskog prava, tj. poslije 19. jula 1991. godine, pa je stoga njen zahtjev odbijen kao neosnovan.

4. Vrhovni sud je rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelantice podnesenoj protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice, broj 05-050-01-78/04 u predmetu vraćanja u posjed stana, tužbu apelantice odbio kao neosnovanu.

5. Vrhovni sud je utvrdio da je raniji nosilac stanarskog prava umro prije isteka petogodišnjeg roka računajući od dana zaključenja Ugovora o doživotnom izdržavanju, pa apelantica u vrijeme njegove smrti nije imala status člana njegovog porodičnog domaćinstva u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, broj 14/84- prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89), pa joj prema odredbi člana 14. stav 1. Zakona o prestanku primjene ne pripada pravo vraćanja u posjed predmetnog stana, kao i da su u tom pravcu u obrazloženju osporenog akta dati valjani razlozi.. Članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima je propisano, da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju između ostalih i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici i istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju. Takođe, uvidom u spise predmeta Vrhovni sud je utvrdio da je u međuvremenu Odjeljenje za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luke rješenjem, broj 05-372.1017/1991 od 21. novembra 2003. godine odbilo kao neosnovan zahtjev apelantice za utvrđenje da joj pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, da je to rješenje konačno u smislu člana

13. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 13/02) s obzirom da je Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske rješenjem, broj 01-372-10/04 od 20. februara 2004. godine žalbu apelantice izjavljenu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu. Vrhovni sud je dalje zaključio da je za ishod postupka u ovoj pravnoj stvari irelevantno na koji način je uslijedio prenos prava raspolaganja predmetnim stanom sa ranijeg davaoca, preduzeća „Nova radinost“ d.d. Banja Luka na DP DI „Vrbas“ Banja Luka, pa je stoga prigovor apelantice u tom pravcu ocjenio neosnovanim.

6. Apelantica se žali da Ministarstvo za izbjeglice i Vrhovni sud u postupku donošenja osporenih odluka nisu proveli pravičan postupak, da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelantica se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i na povredu prava iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Smatra da su sudovi nezakonito cijenili činjenicu da je sa ranijim nosiocem stanarskog prava na temelju zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju zasnovala zajednicu života, iz čega nesporno proizilazi da je bila korisnik predmetnog stana, do podnošenja zahtjeva nosioca prava raspolaganja stanom preduzeća „Nova radinost“ nadležnom organu za njeno iseljenje. Apelantica ne spori da nije stekla stanarsko pravo na navedenom stanu, ali smatra da za to postoje opravdani razlozi, jer je bila prisiljena napustiti Banja Luku. Stoga smatra da je nezakonito odbijen njen zahtjev za vraćanje u posjed stana, jer je u predmetnom postupku nadležni organ uprave trebao postupati primjenom imovinskih zakona. Apelantica takođe smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom, i to miješanjem države koje nije bilo neophodno, da čak ne postoji ni očigledna ravnoteža između pravičnosti i interesa države. Ističe da je useljenjem u predmetni stan isti morala sanirati na način da je izvršila određena finansijska ulaganja, i da se u tom pogledu ponašala kao prema svome domu, te da je navedenim ulaganjem uvećala vrijednost stana. U vezi povrede prava na imovinu apelantica ističe da je faktički lišena svoje imovine-stana na nezakonit način. Takođe navodi da joj je povrijeđeno pravo iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, koji garantije svim izbjeglicama i raseljenim licima da imaju pravo da se slobodno vrate u svoje prijeratne domove.

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Suština apelantičinih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje očituje se u tome što smatra da je osporenim odlukama pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, i što je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. S tim u vezi Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno proizivoljna ili diskriminirajuća. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Apelantica smatra da je njenom zahtjevu za vraćanje u posjed predmetnog stana trebalo udovoljiti primjenom imovinskih zakona, budući da bila korisnik navedenog stana na temelju Ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključila sa ranijim nosiocem stanarskog prava. Ustavni sud nalazi da su ovi navodi apelantice neosnovani jer su i Ministarstvo za izbjeglice i Vrhovni sud jasno i precizno obrazložili svoj odluke primjenom relevantnih odredbi zakona, da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala ispunjenje relevantnih zakonskih uslova da bi se mogla smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa joj stoga ne pripada pravo vraćanja u posjed predmetnog stana.. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ne nalazi u obrazloženjima osporenih odluka proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, stoga Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava apelantice na pravično suđenje, niti ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo na povredu ovog prava. Navodi o kršenju prava na poštivanje doma

11. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

12. U kontekstu navedenog, ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud uviđa da je apelantica živjela u spornom stanu sa nosiocem stanarskog prava, na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju, sve do jula 1991. godine kada je nosilac stanarskog prava umro. Apelantica je, s obzirom da je izgubila pravni osnov korištenja predmetni stan napustila, budući da je vlasnik stana tražio nejno iseljenje. Iako Ustavnom sudu nije poznato da li je apelantica u međuvremenu zasnovala svoj dom na nekom drugom mjestu, nesporno je da apelantica ne živi u predmetnom stanu od 1991. godine čime je izbugljena veza sa tim prostorom koja je ključna u ocjeni da li se neki prostor može smatrati domom. Nadalje, imajući u vidu činjenicu kada je apelantica napustila stan, i stavljajući je u kontekst stava koji Ustavni sud ima vidu kada razmatra predmete koji se tiču ostvarenja prava na poštivanje doma osoba koje su svoje stanove i imovinu napustili zbog ratnih dejstava, prema kojem je jedan od osnovnih ciljeva Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, povratak ljudi u mjesto prebivališta koje su imali 1991. godine, Ustavni sud smatra da ovaj stav nije primjenjiv na apelanticu s obzirom da oni nije imala status nosioca stanarskog prava, niti člana porodičnog domaćinstva, kako bi mogla ostvariti pravo na povrat predmetnog stana u skladu sa imovinskim zakonima. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan ne može smatrati apelantičinim «domom», u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

13. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o povredi njenog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo izbjeglica i raseljenih osoba na vraćanje imovine

14. Nadalje, u vezi navoda apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da je navedenim članom propisano posebno pravo izbjeglica i raseljenih osoba na vraćanje imovine koje su lišeni za vrijeme rata. Neosnovano je pozivanje apelantice na ovo pravo u kontekstu vođenog upravnog postupka i spora radi vraćanja u posjed predmetnog stana, budući da u tim postupcima apelantica nije dokazala da joj to pravo pripada u smislu relevantnih zakonskih odredbi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni Navodi o kršenju prava na imovinu

15. U odnosu na navode apelantice o kršenju prava na imovinu Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud je pojam imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencijeu proširio i na stanove na kojima se stanju na temelju stanarskog prava.

16. U konkretnom slučaju apelantica je podnio zahtjev za povrat predmetnog stana tvrdeći da je član porodičnog domaćinstava ranijeg nosioca stanarskog prava. Ustavni sud nalazi da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a kako je to tvrdila. Budući da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoje tvrdnje u smislu zakona proizlazi da se njen zahtjev za povrat predmetnog stana nije ticao «postojeće imovine» apelantice već je apelantica namjeravala da stekne pravo na predmetnom stanu. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelantica mogala imati bar «legitimno očekivanje» da bi njen zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud ponovo ukazuje da u predmetnom postupku apelantica nije dokazala ispunjenje relevantnih zakonskih uslova da bi se mogala smatrati članom porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Ustavni sud smatra da uvjerenje apelantice da će uspjeti sa predmetnim zahtjevom, iako u predmetnom postupku nije dokazala da ispunjava uslove predviđene zakonom ne predstavlja ni «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh odnosno mora biti ostvarivo kroz ispunjenje tačno određenih zakonskih uslova, što nije konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3043/07 (V.K.) | Sudska praksa | Aktio