Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3149/07 (G. B., M. B. i M. B.)

Odluka donesena 25. 02. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3149/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 02. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3149/07, rješavajući apelaciju Grujice Borčanina i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Grujice Borčanina, Milenka Borčanina i Milene Borčanin, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Gž-07-000 210 od 9. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grujica Borčanin, Milenko Borčanin i Milena Borčanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Nevesinja, koje zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijeli su 21. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Gž-07-000 210 od 9. oktobra 2007. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 24. decembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda Trebinje, Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.65/06 od 20. decembra 2006. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, tako što je sud obavezao „Euroherc“ osiguranje DD Podružnicu Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade nematerijalne štete radi duševne boli zbog smrti majke Jevrosime Borčanin, isplati iznos od po 15.000,00 KM. Istom presudom sud je obavezao tuženog da apelantima za nastalu materijalnu štetu, troškove kupovine odjeće žalosti, troškove sahrane, izgradnje nadgrobnog spomenika kao i troškove pomena, isplati iznose pobliže označene izrekom presude, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa po navedenim osnovama zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Takođe, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata u dijelu kojim su od tuženog potraživali naknadu na ime troškova opreme za pokojnu u iznosu od 1.000,00 KM, godišnji pomen u iznosu od 1.000,00 KM, kao i naknadu troškova na ime rada u kući u iznosu od 300,00 KM mjesečno.

3. U obrazloženju presude prvostepenog suda je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog jer je njihova majka nastradala 28. maja 2005. godine, krećući se van kolovoza, u saobraćajnoj nesreći koju je izazvao Branko Savić iz Nevesinja, koji je osiguran kod tuženog. Osnovni sud je na temelju izvršenog uvida u zapisnik o uviđaju na licu mjesta od 29. maja 2005. godine, zapisnik o obdukciji broj 27-212/05, nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke od 1. novembra 2005. godine i na temelju brojnih drugih dokaza utvrdio da je osiguranik tuženog Branko Savić, upravljajući motornim vozilom marke „Mercedes“ krećući se magistralnim putem iz pravca Gacka prema Nevesinju, prilikom preticanja putničkog vozila marke „Ford Eskord“ kojim je upravljao Goran Ristić, izazvao saobraćajnu nesreću na način što je imao kontakt sa vozilom marke „Ford Fijesta“ koje je dolazilo iz suprotnog smjera, kojim je upravljao Milimir Mučibabić. Vozilo kojim je upravljao Branko Savić je tom prilikom skrenulo sa puta i udarilo majku apelanata koja se kretala van kolovoza, i koja tom prilikom nije mogla izbjeći nesreću, pa je usljed zadobijenih povreda umrla. Nakon ocjene svih izvedenih dokaza utvrđeno je da je osiguranik tuženog Branko Savić kriv za nastalu saobraćajnu nesreću u kojoj je majka apelanata smrtno stradala, pa je stoga tuženi kao osiguravajuća organizacija počinioca štete prema članu 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odgovoran apelantima za nastalu nematerijalnu i materijalnu štetu. Sud je visinu naknade koja apelantima pripada na ime nematerijalne štete dosudio primjenom člana 201. stav 1. ZOO, kojim je propisano da u slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima porodice (bračnom drugu, djeci i roditeljima), pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove, zaključivši da dosuđeni iznosi predstavljaju određenu satisfakciju i koji na izvjestan način apelantima kompenzira pretrpljenu štetu. Sud je dosudio apelantima iznos pobliže označen izrekom presude na ime troškova kupovine odjeće žalosti, sahrane, izgradnje nadgrobnog spomenika, troškova pomena i četrdesetnice, na temelju uobičajnih cijena-iznosa za te namjene. Sud je odbio apelante sa viškom tužbenog zahtjeva za nematerijalnu i materijalnu štetu, jer zaključio da su postavljeni previsoko. Takođe je odbijen kao neosnovan dio njihovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu troškova opreme pokojne, jer su ovi troškovi uračunati i dosuđeni po osnovu troškova sahrane, dok je dio tužbenog zahtjeva na ime troškova godišnje pomeni takođe odbijen kao neosnovan, kao i za rad u kući za koji navodno apelanti plaćaju 150,00 KM, jer je po ocjeni suda ovaj dio tužbenog zahtjeva apelanata postavljen paušalno.

4. Okružni sud je presudom, broj 015-0-Gž-07-000 210 od 9. oktobra 2007. godine, žalbu tuženog djelimično uvažio i prvostepenu presudu je preinačio u dijelu kojom je odlučeno o visini naknade nematerijalne štete apelantima za njihove duševne bolove zbog smrti majke, tako što je apelantima dosuđena naknada snižena na iznos od po 12.000,00 KM. Okružni sud je zaključio da dosuđeni iznosi apelantima na ime nematerijalne štete predstavljaju pravičnu novčanu naknadu, određenu u skladu sa odredbom člana 201. stav 1. ZOO. Prilikom određivanja visine dosuđene naknade sud je takođe cijenio životni, roditeljski odnos i emotivnu povezanost apelanata i njihove majke.

5. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatraju da je osporena odluka nepravična, jer drugostepeni sud nije vodio računa o značaju majke apelanata, šta je ona značila u njihovom odgoju, podizanju i vaspitanju, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio član 201. i 200. stav 2. ZOO.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje svoje odluke, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također zapaža da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu da se navodi apelanata u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očito (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3149/07 (G. B., M. B. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio