Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/07 (A. Đ.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 103
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3253/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP- 3253/07, rješavajući apelaciju A. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. Đ. podnesena protiv presude Kantonalnog suda Tuzla broj 003-0-Gž-06-000942 od 8. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda Živinice broj P-
595/05 od 3. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Miloš Stanimirović, advokat iz Tuzle, podnio je 30. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i 4. septembra 2008. godine dopunu apleacije protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000942 od 8. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda Živinice (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-595/05 od 3. aprila 2006. godine.
2. Općinski sud je presudom broj P-13/01 od 11. marta 2002. godine odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi: 1) da je apelant upisan u KPU na osnovu valjanog pravnog posla i kao savjestan stjecatelj te da je stekao pravo vlasništva na garaži pobliže označenoj u izreci navedene presude (u daljnjem tekstu: predmetna garaža); 2) da je O.S. (u daljnjem tekstu: prednik tužene) uknjižen u KPU kao vlasnik predmetne garaže iako nije savjestan stjecatelj i da se zbog toga naloži brisanje prava vlasništva na predmetnoj garaži izvšenoj u KPU na ime tužene A. S., nasljednice predmetne garaže; 3) da se obaveže tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-595/02 od 11. oktobra 2002. godine uvažena je apelantova žalba protiv prvostepene presude, pa je osporena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
4. Rješavajući u ponovnom postupku Općinski sud je, presudom broj P-595/05 od 3. aprila 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je bez pravne valjanosti ugovor o kupoprodaji stana i predmetne garaže ovjeren kod Općinskog suda broj Ov-71/99 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u dijelu koji se odnosi na kupoprodaju predmetne garaže, te da se u tom dijelu ugovor poništi i tužena obaveže da trpi da se iz knjige položenih ugovora briše uknjižba nad predmetnom garažom, te da predmetnu garažu u roku od 30 dana preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan budući je, kako je Općinski sud utvrdio, osnovan prigovor punomoćnika tužene u pogledu nedostatka pasivne legitimacije. Naime, ugovor koji je apelant osporavao zaključen je između Preduzeća za proizvodnju i promet namještaja d.d. "Konjuh" (u daljnjem tekstu: prodavac) i pravnih prednika tužene, pa prava i obveze iz tog ugovora djeluju inter partes, dakle između prodavca i prednika tužene. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je ništav ugovor u dijelu u kojem je navedeno da se prednicima tužene, pored stana, prodaje i predmetna garaža, pa bi se usvajanjem zahtjeva kakav je postavio apelant, posljedice ništavosti odnosile i na jednu i na drugu ugovornu stranu. Budući da je apelant tužbu podnio protiv pravnog prednika tužene, odnosno tužene kao jedne od ugovornih strana, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju «pasivna legitimacija nepotpuna», jer tužbom nije obuhvaćena druga ugovorna strana. Ukoliko bi, kako apelant tužbenim zahtjevom to traži, ugovor bio poništen u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) posljedice ništavosti bi se morale odnositi i na jednu i na drugu ugovornu stranu, pa s obzirom da apelant kao tuženog nije označio drugu ugovornu stranu, tj. prodavca, Općinski sud nije mogao udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu.
5. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj broj 003-0-Gž-06-000942 od 8. decembra 2006. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori apelanta da u konretnom slučaju nije bilo nužno obuhvatiti tužbom prodavca te da je prvostepeni sud pogrešno citirao i obrazlagao član 103. ZOO, jer, kako je utvrdio Kantonalni sud, suprotno proizlazi iz sadržaja spisa i razloga pobijane presude. Kantonalni sud je iz sadržaja predmetnog ugovora, utvrdio da je prodavac pravnim prednicima tužene, kao kupcima i sunosiocima stanarskog prava, pored strana prodao i predmetnu garažu. Dakle, apelant nije ugovorna strana u ugovoru za koji tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je bez pravne valjanosti i da se poništi, nego su ugovorne strane prodavac i pravni prednici tužene. Prema tome, u situaciji kada pravni prednici tužene i apelant imaju pismene ugovore o otkupu predmetne garaže na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i kada su se pravni prednici tužene uknjižili u knjizi položenih ugovora prije apelanta, te kada su oni bili u posjedu garaže do svoje smrti, oni su stekli pravo suvlasništva na predmetnoj garaži u smislu člana 38. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ("Službene novine FBiH" 6/98) bez obzira što je i apelant otkupio predmetnu garažu poslije njih.
6. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6., 8. i 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europske konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi prvenstveno u činjenici da su Kantonalni i Općinski sud, iako je dokazni postupak proveden, odluke donijeli neovisno o prezentovanim dokazima. Dalje, apelant navodi da su sudovi povrijedili odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon) tako što su propustili cijeniti činjenicu da je prednik tužene ugovor o korištenju predmetne garaže za prodavcem zaključio 1994. godine, a Zakonom je propisano da su ništavi svi ugovori o otkupu stana zaključeni između 1. aprila 1992. godine do 24. maja 1998. godine. Apelant smatra da su sudovi u skladu s navedenim trebali poništiti ugovor prodavca i prednika tužene te poništiti posljedice koje su iz tog ugovora nastale. Apelant dalje navodi da je ovakav postupak prodavca diskriminatoran, budući da je apelant pripadnik manjiskog naroda u sredini u kojoj živi i da je upravo ta činjenica razlog „...što apelant gubi predmetni spor, iako je po dokumentaciji apsolutno u pravu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelanta proizilazi da smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, čime mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, imovinu i dom. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), odnosno da li apelantovi navodi prima facie ukazuju na kršenje prava na imovinu ili prava na dom.
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u konkretnom slučaju, dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, primijenjujući relevantne odredbe ZOO, Zakona i ZPP, pa Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su obrazloženja sudova proizvoljna. Cijeneći razloge redovnih sudova za odluke koje apelant osporava, a imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje navedenih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 8. Europske konvencije te člana 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović