Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3244/07 (V. A.)
Odluka donesena 25. 02. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3244/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 02. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednica Seada Palavrić, sudije Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. februara 2010. godine, u predmetu broj AP 3244/07, rješavajući apelaciju Vase Antića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vase Antića podnesena radi izvršenja presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-250/01 od 23. jula 2001. godine i presude Osnovnog suda u Modriči, broj Rs-3/2001-Š od 12. juna 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vaso Antić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, podnio je 29. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi izvršenja presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-250/01 od 23. jula 2001. godine i presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-3/2001-Š od 12. juna 2001. godine. Apelant je 27. aprila 2009. godine dostavio urgenciju za postupanje po njegovom predmetu, a zatim, na traženje Ustavnog suda, 26. januara 2010. godine i dopunu apelacije.
2. U ponovnom postupku, presudom Osnovnog suda, broj Rs-3/2001-Š od 12. juna 2001. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Okružnog suda, broj Gž-250/01 od 23. jula 2001. godine, utvrđeno je da apelantu nije prestao radni odnos kod Opštinskog informativnog javnog grafičkog preduzeća „Duga“ Šamac (u daljnjem tekstu: tuženi), obavezan tuženi da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu prizna sva prava iz radnog odnosa počev od 1. juna 1996. godine pa do vraćanja na posao, sve u roku od 8 dana po pravosnažnosti presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant bio u radnom odnosu kod pravnog prednika tuženog na neodređeno vrijeme u momentu izbijanja ratnih sukoba na području bivše SRBiH, a potom u radnoj obavezi kod tuženog tokom rata sve do 31. maja 1996. godine kada mu je ista prestala na osnovu rješenja Ministarstva odbrane RS – Odsjek Šamac, broj 01-8-831-242/96 od 31. maja 1996. godine i to na zahtjev direktora tuženog, broj 77/96 od 31. maja 1996. godine. Osnovni sud je dalje naveo da apelant nakon toga nije pozivan da radi kod tuženog iako je bio u radnom odnosu, te da je apelant postupio shodno tački 3. Uputstva o postupku za prelazak sa radne obaveze na sistem radnog odnosa („Službeni glasnik RS“ broj 11/96), jer je 21. juna 1996. godine podnio zahtjev za raspored na poslove i radne zadatke nakon prestanka ratnog rasporeda. Osnovni sud je zaključio da apelantu nije mogao prešutno prestati radni odnos, već samo shodno odredbi člana 53. stav 1. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), a kako takvo rješenje tuženi nije donio, apelant je faktički i pravno još uvijek u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme.
4. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je tuženi rješenjem o zasnivanju radnog odnosa, broj 54/2001 od 11. septembra 2001. godine, rasporedio apelanta na radno mjesto novinara počev od 11. septembra 2001. godine na neodređeno vrijeme, a zatim rješenjem broj 100/01 od 10. decembra 2001. godine utvrdio da apelantu 10. decembra 2001. godine prestaje radni odnos te da apelant ostvaruje pravo na otpremninu u iznosu od 1.236,00 KM.
5. Iz Sporazum o izvršenju presude Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: Sporazum) od 12. februara 2003. godine, koji je tuženi u odgovoru na apelaciju dostavio Ustavnm sudu, proizilazo da je između osnivača tuženog Opštine Šamac, kao dužnika, i apelanta zastupanog po punomoćniku, kao povjerioca, ugovorne strane se sporazumjele da će isplatom od 20.000,00 KM od strane Opštine Šamac apelantu biti u cijelosti izmirena sva apelantova potraživanja i to po svim osnovima utvrđenim u presudi Osnovnog suda, broj Rs-3/2001-Š od 12. juna 2001, s obzirom da je Opština Šamac već preostali iznos preko 20.000,00 KM isplatila apelantu. Sporazumom je dalje određeno da isplatom navedenog iznosa i na način kako je to ugovoreno, ugovorne strane su saglasno izjavile da su u cijelosti izmirena sva apelantova potraživanja po citiranoj presudi, a što su strane potvrdile svojim potpisima.
6. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je od presude do dana podnošenja apelacije Skupština opštine Šamac isplatila 25.000,00 KM u ratama. Apelant je naveo da potražuje svoja prava iz presuda Osnovnog i Okružnog suda, koja se odnose na sljedeće: „da Skuština opštine Šamac, koja je osnivač tuženog, vrati ga na posao i da mu prizna sva prava iz radnog odnosa počev od 1. juna 1996. godine pa do vraćanja na posao, isplati troškove PIO i priznavanje radnog staža za vrijeme otkaznog roka, isplati preostali dug od 11.535,37 maraka sa kamatama, te obešteti pretrpljeni duševni bol i poniženje“. U dopuni apelacije apelant navodi da je da je Osnovni sud 12. juna 2001. godine odredio izvršenje protiv tuženog radi naplate duga u iznosu od 36.535,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu je isplaćeno 28.000,00 KM i da je podnio apelaciju, jer mu je tuženi dužan isplatiti još 8.000,00 KM.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zaključuje da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u neizvršenju presude Osnovnog suda. Međutim, u konkretnom slučaju, Ustavni sud u navodima apelanta i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je apelantovo pravo na imovinu, u postupku izvršenja pobijane presude, na bilo koji način povrijeđeno. Naime, iz relevantne dokumantacije proizilazi da je tuženi je u toku 2001. godine vratio apelanta na posao, a da su zatim apelant i osnivač tuženog 12. februara 2003. godine zaključili sporazum, u kojem su se sporazumjeli da će isplatom od 20.000,00 KM od strane Opštine Šamac apelantu biti u cijelosti izmirena sva potraživanja i to po svim osnovima utvrđenim u presudi Osnovnog suda. Sklapanjem sporazuma apelant je pristao da se na ovakav način izvrši pobijana presuda, te stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o neizvršenju presude Osnovnog suda. Kako apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović