Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2087/09 (V. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2087/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2087/09, rješavajući apelaciju Vukosava Brkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukosava Brkovića podnesena zbog nepostupanja Federalnog ministarstva odbrane po zahtjevu za izdavanje naloga-potvrde za uknjižbu prava vlasnštva, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukosav Brković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) po zahtjevu za izdavanje naloga-potvrde za uknjižbu prava vlasnštva.
2. Apelant je 17. oktobra 2001. godine podnio prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) sa zahtjevom za povrat u posjed i uknjižbu prava vlasništva na svom prijeratnom stanu, koji se nalazi u ulici Muhameda Hadžijahića broj 55 (raniji naziv Muhameda Džudže) u Sarajevu. Također, apelant je postavio zahtjev za naknadu materijalne štete, na ime vrijednosti predmetnog stana i vrijednosti pokretne imovine, te na ime troškova stanovanja i troškova postupka, u ukupnom iznosu od 21.660,00 DEM, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete, za period u kojem nije bio u mogućnosti da koristi svoj prijeratni stan, u iznbosu od 4.000,00 DEM. Nakon 31. decembra 2003. godine Dom je prestao postojati, a mandat za odlučivanje o predmetima podnesenim Domu dobila je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) koja je 13. septembra 2006. godine, postupajući po prijavi apelanta, donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/7996 kojom utvrdila povredu prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da, najkasnije u roku od mjesec dana od dana prijema ove Odluke, obustavi postupak koji je u toku pred nadležnim organima uprave, u skladu sa obrazloženjem ove Odluke, dok je dio prijave koji se odnosio na zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, kao i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, proglašen neprihvatljivim jer je preuranjen.
3. U dijelu Odluke o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/7996, koji se odnosio zahtjev za priznavanje prava vlasništva na predmetnom stanu, Komisija je navela da je apelant «vraćen u posjed predmetnog stana 20. aprila 2004. godine, na osnovu odluke CRPC od 2. septembra 2003. godine, [te da je] ispunio uvjet za sticanje vlasništva na predmetnom stanu, drugim rječima, ima mogućnost da se, podnošenjem zahtjeva FMO-u za izdavanje naloga za uknižbu, u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik predmetnog stana».
4. Iz stanja spisa proizilazi da je apelant 11. aprila 2007. godine FMO-u podnio zahtjev za izdavanje naloga-potvrde za upis predmetnog stana u katastar i javne knjige, u Opštini Centar Sarajevo, u njegovo vlasništvo. Kako FMO nije u zakonom propisanom roku postupilo po njegovom zahtjevu, apelant je poslao urgenciju 8. novembra 2007. godine, a nakon toga 22. maja 2009. godine, apelant je ponovo podio zahtjev FMO-u.
5. Apelant se nije direktno pozvao na povrede njegovih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. Apelant se žali da FMO nije postupilo po njegovom zahtjevu za izdavanje naloga-potvrde za uknjižbu prava vlasnštva, a u skladu sa članom 39a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 7/00 i 15/02).
9. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 384/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 13. maja 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je apelant mogao u redovnom građanskopravnom postupku zahtjevati da se ostvari njegov zahtjev za otkup i uknjižbu stana, odnosno da se o pravu na otkup i uknjižbu stanova na kojima pravo raspolaganja ima FMO odlučuje u građanskom, a ne upravnom postupku, prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te da s tim u vezi apelant nije iscrpio pravne lijekove. S obzirom da se i u konkretnom slučaju apelacija odnosi na nemogućnost izdavanja naloga-potvrde za uknjižbu prava vlasnštva, te da ni u ovom slučaju apelant nije pokrenuo parnični postupak vezan za ostvarivanje njegovog zahtjeva, Ustavni sud zaključuje da apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
10. Dakle, u skladu sa naprijed navedenim, proizilazi da je apelant prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, a zbog neodlučivanja nadležnog organa uprave o njegovom zahtjevu, imao mogućnost u redovnom građanskopravnom postupku zahtijevati ostvarnje svojih prava. Propuštanjem da iskoristi navedeni pravni lijek apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne sudske odluke o predmetu apelacije.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović