Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2942/09 (B. V.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Apelacija ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2942/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-2942/09, rješavajući apelaciju Behije Vidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 11. i 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behije Vidović podnesena protiv odluke Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž: 5048/06 od 4. februara 1987. godine zbog toga što je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Behije Vidović podnesena zbog nemogućnosti izvršenja odluke Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž: 5048/06 od 4. februara 1987. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Behija Vidović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 14. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluke Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud udruženog rada) broj Ž: 5048/06 od 4. februara 1987. godine, kao i zbog nemogućnosti izvršenja osporene oduke.
2. Odlukom Osnovnog suda udruženog rada Tuzla (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs.1231/86 od 29. septembra 1986. godine u sporu radi prestanka radnog odnosa koji je pokrenula apelantica kao prelagač potvrđeno je rješenje Radne organizacije Studentski i đački domovi "Enver Šiljak“ Tuzla (u daljnjem tekstu: Radna organizacija) u dijelu u kojemu su poništene odluke Radne organizacije broj 21/1-1/84 od 19. spetembra 1984. godine kojom je odlučeno da se ne vrši izbor četvrtog izvršioca na poslove vaspitača po konkursu od 15. septembra 1981. godine, odluka Radne organizacije broj MK 396/84 od 20. septembra 1984. godine o prestanku radnog odnosa apelantici i odluka Radne organizacije broj 20/1-3/85 od 15. septembra 1985. godine kojom je odbijen prigovor apelantice, kao i u dijelu kojim je obavezana Radna organizacija da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove vaspitača te joj uspostavi prava iz radnog odnosa za vrijeme dok nije radila i isplati joj iznos od 500.527 dinara sa 7,5% kamata od l. oktobra l984. godine do isplate.
3. Protiv odluke Osnovnog suda broj Rs.1231/86 od 29. septembra 1986. godine su izjavili žalbe Đ.T. (u daljnjem tekstu: predlagač) i Radna organizacija iz svih zakonskih razloga propisanih odredbom člana 36. Saveznog zakona o sudovima udruženog rada iz 1974. godine s prijedlogom da se pobijana odluka preinači i apelanticin zahtjev odbije.
4. Odlukom Suda udruženog rada broj Ž: 5048/06 od 4. februara 1987. godine odbijene su kao neosnovane žalbe predlagača i Radne organizacije i potvrđena odluka Osnovnog suda broj Rs. 1231/86 od 29. septembra 1986. godine u dijelu u kojemu su poništene odluke Radne organizacije pobliže označene u izreci odluke, kao i u dijelu kojim je obavezana Radna organizacija da apelanticu vrati na rad i rasporedi na poslove vaspitača te joj uspostavi prava iz radnog odnosa za vrijeme dok nije radila i isplati joj iznos od 500.527 dinara sa 7,5% kamata od l. oktobra l984. godine do isplate.
5. Prema stanju spisa apelantica nije pred nadležnim sudom pokretala izvršni postupak za izvršenje osporene presude, nego se 20. juna 2005. godine i 16. juna 2009. godine podnescima obraćala pravnom sljedniku tuženog pozivajući ga da postupi po predmetnoj odluci Suda udruženog rada.
6. Apelantica smatra da je osporenom odlukom, a takođe i neizvršenjem osporene odluke povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 11. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 11. apelacija je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom; 15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu » Ratione temporis
8. Prema navedenim odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne može razmatrati slučajeve koji su se dogodili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu nakon potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini kao ustavnog akta kojim se zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa, prema tome, proizlazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istoga dana.
10. Imajući u vidu da apelantica, u konkretnom slučaju, osporava odluku Suda udruženog rada broj Ž: 5048/06 od 4. februara 1987. godine, koja je donesena u periodu prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, proizlazi da Ustavni sud nije nadležan ratione temporis da rješava predmetnu apelaciju.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju, apelantica se zahtjevom za izvršenje odluke Suda udruženog rada broj Ž: 5048/06 od 4. februara 1987. godine obratila neposredno tuženom i Ustavnom sudu, koji nisu nadležni za rješavanje takvih zahtjeva. Da bi se moglo raspravljati o osnovanosti apelanticinog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica se morala prvenstveno obratiti organu nadležnom za rješavanje njenog zahtjeva ili ukoliko je bila u nemogućnosti tako postupiti, to i opravdati, tj. apelantica je trebala iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Shodno tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica podnošenjem zahtjeva nenadležnom organu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela zahtjev nenadležnim organima, na temelju kojeg ti organi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 11. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione temporis inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović