Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3181/09 (F. Š.)

Odluka donesena 11. 03. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3181/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3181/09, rješavajući apelaciju Fatime Škrgić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Škrgić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-09-001141 od 14. septembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu broj P-344/02 od 25. juna 2009. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Škrgić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Cazina, koju zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijela je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-001141 od 14. septembra 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-344/02 od 25. juna 2009. godine.

2. Apelantica je 15. jula 2002. godine podnijela tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine-

Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate, navodeći da je kao majka poginulog borca ostvarila pravo na porodičnu invalidninu kod Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida domovinskog rata Bihać-Odjeljenje boračko-invalidske zaštite Cazin. U tužbi je apelantica tražila od ovog suda da obaveže tuženog da joj isplati iznos od 464,00 KM na ime neisplaćenih obroka porodične invalidnine za period od 1. avgusta 1998. godine do 31. marta 1999. godine, iznos od 2.895,00 KM na ime neisplaćenih obroka usklađenih primanja porodične invalidnine za period od maja 1996. godine do maja 1999. godine, kao i pripadajuću zakonsku kamatu.

3. Rješenjem Općinskog suda broj P-344/02 od 25. juna 2009. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-09-001141 od 14. septembra 2009. godine, ovaj sud se oglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i odbacio apelantičinu tužbu. U obrazloženju prvostepenog rješenja Općinskog suda, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda, je navedeno da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za isplatu neisplaćenih naknada za invalidnine i usklađivanja invalidnina sa rastom troškova života, a koji zahtjevi su prema odredbi člana 38. Zakona o pravima branilaca i njihovih porodica ("Službene novine FBiH" br. 33/04, 56/05 i 70/07) u nadležnosti organa uprave, dok rješenje o ovim pravima, po službenoj dužnosti izvršava nadležni provstepeni organ uprave, a ne sud. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je na osnovu Naredbe Fedralne uprave za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Naredba) broj 03-02-280/99 od 4. maja 1999. godine ukupan iznos po tim osnovama upisan na jedinstveni račun apelanta primjenom navedene Naredbe, čija se zakonitost po mišljenju tog suda može cijeniti samo u upravnom sporu. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporenih rješenja.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo da ne bude diskriminisana iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. U konkretnom slučaju apelantica se žali na rješenje Općinskog suda, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, kojim je njena tužba odbačena, odnosno žalba odbijena, jer je utvrđeno da sudovi nisu nadležni za rješavanje pitanja isplate dospjelih a neisplaćenih invalidnina, odnosno za usklađivanje invalidnina sa rastom troškova života.

8. Ustavni sud je, u predmetu AP-1357/08, već odlučivao o istim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu odbacio apelacije podnesene iz istih razloga kao i u predmetnom slučaju. Ustavni sud se, stoga, umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, poziva na obrazloženje i razloge date u odluci broj AP-1357/08 od 26. februara 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba).

9. Obrazloženje navedeno u odluci Ustavnog suda broj AP-1357/08 od 26. februara 2009. godine u cijelosti se odnosi i na ovu odluku. U citiranoj odluci je zaključeno da apelanti podnošenjem tužbe stvarno nenadležnom organu nisu djelotvorno iscrpili pravne lijekove, jer njihove tužbe nisu ispunjavale formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, zbog istih razloga Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje predmetne apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović