Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3838/09 (T. M., S. H., S. Ć., R. G.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3838/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 3838/09, rješavajući apelaciju Tatjane Marković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tatjane Marković, Slobodana Hadžića, Stanislava Ćelić, Radenka Gojkovića, Milanka Kitića, Milana Ercega, Jove Panića, Nikole Ninkovića, Dušana Petrovića i Dušana Pašalića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 976 od 10.
septembra 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013- 0-Gž-07-000 356 od 2. jula 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Tatjana Marković, Slobodan Hadžić, Stanislav Ćelić, Radenko Gojković, Milanko Kitić, Milan Erceg, Jovo Janić, Nikola Ninković, Dušan Petrović i Dušan Pašalić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnijeli su 5. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 976 od 10. septembra 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 356 od 2. jula 2008. godine.
2. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je 5. aprila 2007. godine donio presudu broj Rs-74/05 kojom je AD «Hemoprodukt» hemijska industrija Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana da apelantima isplati razlike otpremnine, plata i regresa, za periode i u iznosima pobliže preciziranim u dispozitivu navedene presude. Sa dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu zakonske kamate preko dosuđenog iznosa apelanti su odbijeni, a apelant Jovo Panić je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio isplatu razlike otpremnine u iznos od 9.230,00 KM. Presudom je tužena je obavezana da apelantima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 7.761,40 KM.
3. Okružni sud je 2. jula 2008. godine donio rješenje broj 013-0-Gž-07-000 356 kojom je žalba tužene uvažena, prvostepena presuda ukinuta, a tužba apelanata odbačena kao neblagovremena. Apelanti su obavezani da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.888,87 KM.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da razlozi koje je naveo prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude, a koji su poslužili za donošenje iste, nisu prihvatljivi i ovaj sud smatra da su isti zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Okružni sud je naglasio da u sudskim sporovima iz radno-pravnih odnosa da bi se uopšte raspravljalo o tužbenom zahtjevu moraju biti ispunjene procesne pretpostavke u pogledu dopuštenosti i blagovremenosti tužbe, koja se cijeni u odnosu na vrijeme kada je povreda prava iz radnog odnosa učinjena, odnosno kada je tužilac saznao za tu povredu. Okružni sud je naglasio da su rokovi za podnošenje tužbe u ovakvim sporovima strogo prekluzivne prirode. Nadalje, ovaj sud je prihvatio osnovanim navode tužene iznesene u žalbi da se potraživanja razlike plata, otpremnine i regresa po svom karakteru ne mogu smatrati povremenim davanjima u smislu odredbe člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kako je to prvostepeni sud pogrešno zaključio, pri tome se pogrešno pozivajući na zastarni rok iz člana 386. ZOO, ne vodeći računa da se navedeni član ne odnosi na zastaru nego na potraživanja prema licima na odsluženju vojnog roka, što nema nikakve uzročne veze sa predmetom spora. S obzirom na prekluzivni karakter roka za podnošenje tužbe u radnim sporovima, na koje sud pazi po službenoj dužnosti, čijim propuštanjem radnik gubi pravo na sudsku zaštitu, u konkretnom slučaju se po mišljenju ovog suda nije moglo meritorno raspravljati o postavljenom tužbenom zahtjevu apelanata, pa je prvostepeni sud tužbu u ovoj pravnoj stvari trebao odbaciti.
5. Vrhovni sud je 10. septembra 2009. godine donio rješenje broj 118-0-Rev-08-000 976 kojim je revizija apelanta Radenka Gojkovića djelimično uvažena i drugostepeno rješenje ukinuto u djelu odluke o troškovima parničnog postupka u odnosu na ovog apelanta i predmet u tom dijelu vraćen istom sudu na ponovno suđenje, dok je njegova revizija u ostalom dijelu odbijena. Revizija ostalih apelanta je odbačena kao nedozvoljena.
6. Okružni sud je 4. novembra 2009. godine, postupajući po uputama iz rješenja Vrhovnog suda donio rješenje kojim je žalba tužene uvažena, prvostepena presuda u stavu II izreke preinačena tako što su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.893,87 KM.
7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Okružni sud je rješenjem od 2. jula 2008. godine broj 013-0-Gž-07- 000 356 utvrdio da apelanti nisu blagovremeno podnijeli tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga Okružni sud je ukinuo prvostepenu presudu i tužbu apelanata odbacio kao neblagovremenu. Dakle, Okružni sud nije raspravljao o osnovanosti apelantove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti neblagovremenim podnošenjem tužbe nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, već su samo formalno van roka podnijeli tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović