Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2701/07 (I. G.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2701/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP 2701/07, rješavajući apelaciju Igora Glavanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Glavanovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U- 07-00043 od 24. jula 2007 godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja broj UP-II/05-23-5-53/06 od 1. decembra 2006.
godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-88/04 od 31. avgusta 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Glavanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Sijerčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. oktobra 2007 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-07-00043 od 24. jula 2007 godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II/05-23-5-53/06 od 1. decembra 2006. godine i rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-88/04 od 31. avgusta 2006. godine.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-88/04 od 31. avgusta 2006. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP-II/05-23-5-53/06 od 1. decembra 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u ulici Bolnička broj 13 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio apelantov djed Miroslav Tepavčević koji je umro 30. maja 2003. godine. Također, Uprava je obrazložila da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantov djed, povodom svog zahtjeva za povrat u posjed stana, tokom 2002. godine formalno uveden u posjed predmetnog stana putem sina Slavka Tepavčevića kao svoga punomoćnika. Također je navedeno da apelantov djed nakon toga nije nastavio živjeti u predmetnom stanu zbog neuslovnosti stana za stanovanje, te zbog zdravstvenog stanja jer je morao imati njegu i pomoć od od strane trećih lica. Budući da je od 1999. godine boravio kod svog sina Slavka Tepavčevića u ulici Jovana Bijelića broj 13 tu je i dalje ostao da živi sve do smrti. Uprava je također navela da je na osnovu dokaza u spisu utvrdila da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda, već da je on bio član domaćinstva svoga oca, Milana Glavanovića, koji je bio nosilac stanarskog prava na drugom stanu u ulici Gradačačka broj 68 u Sarajevu. S tim u vezi, Uprava je zaključila da je apelantova prijava na adresi predmetnog stana od 4. septembra 2001. godine bila „fiktivna“ jer je na osnovu iskaza Slavka Tepavčevića (apelantov stric) utvrđeno da se apelant nalazi u Americi gdje ima i stalnu dozvolu za rad. Također, Uprava je navela da su i saslušani svjedoci u postupku i to stanari sa adrese predmetnog stana potvrdili činjenicu da apelant nije bio korisnik predmetnog stana, odnosno da nije bio član porodičnog domaćinstva svog djeda kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Uprava je zaključila da apelant nije dokazao postojanje trajne zajednice življenja apelanta i njegovog djeda kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također, utvrđujući da iz provedenih dokaza proizlazi da ni nakon smrti svoga djeda, apelant predmetni stan nije koristio u trajnoj namjeri življenja i stanovanja, Uprava je zaključila da apelant nije ispunio uslove iz člana 6. u vezi sa odredbama čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
3. U obrazloženju drugostepenog rješenja Ministarstvo je zaključilo da je pravilno utvrđenje prvostepenog organa da apelant nije ispunio uslove propisane odredbom člana 6. u vezi sa odredbama čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Naime, Ministarstvo je utvrdilo da su razlozi navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja rezultat pravilne ocjene provedenih dokaza jer i po mišljenju Ministarstva iz istih nesporno proizlazi da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda već da je trajnu zajednicu življenja i stanovanja ostvarivao u stanu na adresi Gradačačka broj 68, a na kojem je bio nosilac stanarskog prava njegov otac. Ministarstvo je također zaključilo da apelant nije dokazao ni da je predmetni stan koristio nakon smrti svoga djeda u trajnoj namjeri življenja i stanovanja. Budući da je po mišljenju Ministarstva prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primjenio relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana.
4. Odlučujući o tužbi apelanta u upravnom sporu protiv drugostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio presudu broj 003-0-U-07-000 363 od 26. septembra 2007. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je zaključio da se prvostepeno i drugostepeno rješenje temelje na pravilnoj ocjeni provedenih dokaza, prihvatajući kao tačno utvrđenje da apelant nije bio korisnik predmetnog stana, odnosno da nije živio i bio član porodičnog domaćinstva svog djeda kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da činjenica da je apelant od 4. septembra 2001. godine bio prijavljen na adresu predmetnog stana sama po sebi ne dokazuje da je apelant živio u predmetnom stanu. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da iz iskaza saslušanih svjedoka prvenstveno stanara zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, prizlazi da su u predmetnom stanu živjeli apelantov djed i njegova supruga Stoja Tepavčević. Također, Kantonalni sud je utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant kao član porodičnog domaćinstva svoga oca Milana i majke Divne živio na adresi Gradačačka broj 68. Cijeneći dakle, utvrđenje da se apelant nije uselio u predmetni stan i da isti nije koristio niti živio sa nosiocem stanarskog prava u zajednici porodičnog domaćinstva, Kantonalni sud je zaključio da apelant ne ispunjava uslove iz člana 6. u vezi sa odredbama čl. 21. i 28. Zakona o stambenim odnosima, te da stoga nema pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana.
5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što smatra da upravni organi i Kantonalni sud nisu osporene odluke utemeljili na pravilnoj ocijeni provedenih dokaza, budući da smatra „da je ekonomska zajednica između djeda i njega postojala jer je on snosio režijske troškove predmetnog stana nakon povrata, a pomagao je i novčanim sredsvima svog djeda“. Također, apelant je naveo da se „7. juna 1988. godine prijavio na adresu predmetnog stana“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). U cilju utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
8. Shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje i na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99).
9. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu proizlazi da apelant u toku postupka nije uspio dokazati postojanje trajne zajednice življenja u predmetnom stanu sa svojim djedom kao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, te nastavak korištenja stana poslije smrti djeda u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima. Također, budući da iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant ikada živio u predmetnom stanu, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantov «dom» koji, u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, uživa zaštitu. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae nedopustiva u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
10. U vezi sa apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini želi steći stanarsko pravo na stanu pokojnog djeda iako je u postupku pred organima uprave i Kantonalnim sudom utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana jer ne ispunjava zakonske uslove za sticanje svojstva člana domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava. S obzirom da apelant nikada nije živio sa djedom u porodičnom domaćinstvu, niti je ikada uselio u sporni stan, Ustavni sud smatra da uvjerenje apelanta da će uspjeti sa svojim zahtjevom, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u uspjeh i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. S obzirom na nespornu činjenicu da apelant nikada nije bio član porodičnog domaćinstva svoga djeda kao nositelja stanarskog prava na spornom stanu, Ustavni sud zaključuje da apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74). Zbog toga apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o pravu zaštićenom Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da se ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija i u odnosu na navedeni član ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović