Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-539/10 (G. L.)
Odluka donesena 11. 03. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-539/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 11. marta 2010. godine, u predmetu broj AP-539/10, rješavajući apelaciju Gojka Lalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Lalovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-09-000 779 od 16. decembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda Banja Luka, broj 011-0-Ž-09-000 062 od 22. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka, broj 071-0-P-07-000 10 od 26. augusta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Lalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, podnio je 11. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-09-000 779 od 16. decembra 2009. godine, rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu:Okružni sud), broj 011-0-Ž-09-000 062 od 22. aprila 2009. godine i rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu:Osnovni sud), broj 071-0-P-07-000 10 od 26. augusta 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 071-0-P-07-000 10 od 26. augusta 2008. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 011-0-Ž-09-000 062 od 22. aprila 2009. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanta protiv Republike Srpske, Trezor vlade (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite po osnovu radnog odnosa, odnosno troškova prevoza u iznosima bliže navedenim u izreci prvostepenog rješenja. Osnovni sud je naveo da je apelant tužbu podnio 13. januara 2007. godine, dok su potraživanja koja su predmet spora dospijevala svaki mjesec za predhodni, što znači u periodu od 1. januara do 31. decembra 2005. godine, a najkasnije u januaru 2006. godine, pa je apelant o tome imao saznanje znatno ranije, prije nego je podnio tužbu. Osnovni sud je na osnovu prethodno navedenog primijenio odredbu člana 105. stav 2. Zakona o radu kojim je propisano da se tužba za zaštitu prava radnika može podnijeti u roku od 1 godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od učinjene povrede. Budući da je apelant tužbu sudu podnio 13. januara 2007. godine, Osnovni sud je zaključio da je njegova tužba neblagovremena.
3. Vrhovni sud je 16. decembra 2009. godine donio rješenje broj 118-0-Rev-09-000 779 kojim je odbacio reviziju rješenja Okružnog suda, broj 011-0-Ž-09-000 062 od 22. aprila 2009. godine. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, u daljnjem tekstu: ZPP) kojima je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Stavom 3. istog člana propisano je da izuzetno Vrhovni sud može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocjeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da prema odredbama člana 316. st. 2. ZPP za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva. S obzirom na navedene odredbe zakona Vrhovni sud je ocijenio da je revizija nedozvoljena kako po osnovu člana 237. stava 2. tako i stava 3. istog člana. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je reviziju kao nedopuštenu odbacio primjenom člana 247. stav 1. ZPP.
4. Apelant smatra da mu je navedenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba, odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine ).
8. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o njegovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović